Zapis o kakanjskim antifašistima i borbi protiv fašizma na teritoriji Kaknja

anti11Rudolf Rudi Čajavec je bio  partizanski avijatičar koji se, uz Franju Kluza, smatra jednim od pionira partizanskog vazduhoplovstva. Rođen je 1. aprila 1911. godine u Zgošći kod Kaknja. Otac Pavo i majka Anka imali su osim Rudija, i sina Dragutina i kćerke Paulu i Olgu. Rudio je završio Gimnaziju nakon koje nastavlja studij i završava pravo. Vojsku je služio u Novom Sadu. Iz  vojske  je izašao kao vazduhoplovni potporučnik-pilot. Službovao je u raznim ustanovama, a 1939. godine odlazi u Francusku u želji da na Sorboni doktorira pravne nauke. Nakon kapitulacije Francuske vraća se u zemlju i dobiva namještenje u Splitu. 180px-rudi_cajevac_235_274Poslije kapitulacije Jugoslavije, aprila 1941. godine, nalazi se u Banja Luci kao šef Ureda za kolonizaciju. Uspostavlja vezu sa narodnooslobodilačkim pokretom , pronalazi način i dostavlja municiju, sanitetski materijal i obavještenja na slobodnu teritoriju. Na Banjalučkom aerodromu povezao se sa Franjom Kluzom , pilotom, i aviomehaničerem Milutinom Jazbecom s kojima priprema prelijetanje na slobodnu teritoriju. To im uspijeva u maju 1942. godine, avionom „BREGE 19“ – slijeću na aerodrom Urije kod Prijedora među partizane. Tokom prvog borbenog leta 4. jula 1942. godine Rudi Čajavec baca letke iznad Banja Luke i napada aerodrom „Zalužani“. U posljednjem napadu Rudi je ranjen i ne uspijeva da se prebaci na slobodnu teritoriju, zato prinudno slijeće kod sela Kadinjana. Četnici ga opkoljavaju. Da ime ne padne živ u ruke – izvršava samoubistvo. Odlikovan je Spomenicom 1941, Ordenom narodnog heroja i Ordenom zasluga za narod prvog reda. U periodu postojanja SFRJ izdata je poštanska markica sa likom Rudija Čajaveca i Franje Kluza

Sjećanje na čuvenu ilegalku Muntu Haračić

 

Munta_H

Munta Haračić bila je čuvena ilegalka iz Mostara koja je poslijeratni život, nakon što se 1954. godine udala, provela u Dumancu, u općini Kakanj. U redove NOB-a stupila je 1941. godine, ali nije dugo ostala u borbenim redovima, već je vraćena u Mostar gdje je kao ilegalka rasturala letke i na sve moguće načine pomagala da NOB uspije. U Mostaru je bila zadužena za dio koji se zove Zamah. Sve zadatke je uspješno izvršavala, a kao primjer snalažljivosti, često se spominjalo kako je u kosi dječaka i djevojčica krila letke. Poslije rata bila je aktivna u Antifašističkom frontu žena i Gradskom narodnom odboru. Radila je i učestvovala u mnogim akcijama u periodu obnove. Po dolasku u Dumanac njena je aktivnost smanjena, ali je i dalje nastojala, u granicama svojih mogućnosti, da bude aktivna.

Prema informacijama koje smo dobili od novinara Azerina Salihbegovića za čijeg dedu Hajdera je Munta bila udata, čuvena ilegalka Munta Haračić je preminula u periodu rata 1992-1995, a sahranjena je u Travniku.

Historiografski zapis o prvom oslobođenju Kaknja 29. juna 1943. godine

Po dolasku u Sebinje prikupljeni su podaci o neprijatelju u Kaknju i željezničkim stanicama između Visokog i Lašve, te o mostovima i gazovima na rijeci Bosni. Izdata je naredba štabovima brigada za napad na neprijateljska uporišta od Željezničke stanice Lašva do Poriječana. Četvrta brigada je imala zadatak da pređe rijeku Bosnu kod sela Grab i da poruši prugu u što većoj dužini. Prva brigada je imala zadatak da likvidira neprijatelja u Čatićima, u Doboju i Kaknju, da poruši mostove na rijeci Bosni i Rudnik Kakanj. Udarna brigada bataljona imala je zadatak da zauzme i poruši željezničku  stanicu u Jehovini i Modrinju. Napad na prugu i mostove počeo je 28. juna 1943. godine između 23 i 24 sata. Četvrta brigada je prešla mostove bez otpora. Udarna grupa brzo je likvidirala neprijatelja na stanicama, dok se kod Prve brigade neprijatelj duže zadržao u jednoj kući u Kaknju i kod željezničkog mosta u Doboju gdje se branio iz tri bunkera. Rezultati akcije su bili: Uništen Rudnik Kakanj, trafostanica koja je strujom napajala rudnike Kakanj i Brezu, mostovi na pruzi i rijeci Bosni, šest željezničkih stanica, četiri željezničke kompozicije, četiri lokomotive i 80 vagona. Onesposobljena je pruga u dužini od 30 kilometara, desetine vagona su survane sa porušenog mosta u Kaknju u rijeku Bosnu. Zarobljeno je oko 130 neprijateljskih vojnika i četiri oficira, poginuo je 21 neprijateljski vojnik. Zaplijenjene su veće količine oružja, municije, dinamita, brašna i druge hrane, dosta odjeće i obuće i nešto sanitetskog materijala. Od zaplijenjenih namirnica i robe izdvojeno je 4 – 5 vagona i podijeljeno rudarima i narodu Kaknja. U akciji partizani su imali dva poginula i sedam lakše ranjenih boraca. Zauzimanje Kaknja i onesposobljavanje niza željezničkih stanica i pruge između Lašve i Visokog izazvalo je paniku kod vojnih i civilnih vlasti NDH jer je Peta divizija presjekla i razorila najvažniju prugu u Bosni i našla se u centru rudarskog bazena Bosne. Zbog toga su Nijemci brzo reagovali. Pod komandom VII SS divizije upućene su 29. juna protiv Pete krajiške divizije jedinice IV lovačke brigade, dva oklopna voza, dva tenka, dvije ojačane čete pješadijskog puka „Brandenburg“ i još neke snage. Grupe od šest do deset aviona 29. juna i sljedećih dana bombardovale su i mitraljirale položaje partizana. Peta krajiška divizija Kakanj je napustila 2. jula u 14 sati krenuvši dalje na svoje zadatke.

Prvi obračuni Zeničkog partizanskog odreda sa neprijateljem

Dračići, siromašno seoce sa nekoliko desetina kuća, bilo je od novembra 1941. do januara 1942. godine sjedište štaba Prve čete Zeničkog partizanskog odreda. U decembru 1941. godine osnovana je još jedna manja četa. Ona je zauzela položaj oko Bijelih Voda. I brzo je došao okršaj. Već ranije neprijatelj je znao  za okupljanje partizana i formiranje odreda. Oni su odlučili da se partizanske jedinice još u zametku unište. Jednog decembarskog dana 1941. godine krenulo je oko 40 neprijateljskih vojnika na Dračiće. Seljaci iz najbližeg sela neprimjetno su ih proveli do jedne zgrade u kojoj se nalazio štab. Rafal neprijateljskog mitraljeza sve je iznenadio. U zgradi se zateklo 19 partizana koji su odmah istrčali i na ivici šume prihvatili borbu. Prvi obračun sa neprijateljem nije dugo trajao. Opijenog strijeljanjem i pokoljem nevinih ljudi, nenaviknutog na otpor, neprijatelja je zbunio siloviti protivnapad partizana. Poslije kratke borbe neprijateljski vojnici su počeli da bježe. Sedamnaestogodišnji mladić Momčilo Karkeljaš, sa pokvarenim pištoljem bez metaka, gonio je četvoricu naoružanih neprijateljskih vojnika. Kao nagradu za držanje u borbi dobio je ispravnu pušku. Prije velike borbe nekoliko dana uzastopno neprijateljski avioni  bombardovali su selo. Kažu da su se partizani toliko navikli da su znali kada ih bombarduje pilot, pristalica NOP-a, a kada fašista, jer je u Rajlovcu među pilotima bilo mnogo simpatizera NOB-a. Poslije prvog okršaja, zasjede na prilazima selu bdjele su i noću.

8. april – Dan oslobođenja Kaknja: Ovako je bilo…

„Tridesetog marta 1945. godine u svanuće, jedan od težih zadataka Prvog bataljona Šeste brigade bio je likvidiranje neprijatelja na obezbjeđenju mosta na desnoj obali Bosne u Kaknju. Trebalo je to učiniti radi prihvatanja bataljona Šeste brigade koji su neprijatelja napadali na željezničkoj stanici u Kaknju. Poslije nekoliko uzastopnih juriša i dejstava teških minobacača, neprijatelj je bio uništen. Međutim, dijelovi Prve i Četvrte čete ovog bataljona nisu uspjeli da likvidiraju neprijatelja koji je obezbjeđivao most na lijevoj obali rijeke Bosne. U takvoj situaciji Prvi bataljon je ostao na tom položaju sve do pojave prvih dijelova Šeste brigade, a potom je došlo do zauzimanja željezničke stanice u Kaknju. (—) Nakon upada boraca Drugog bataljona u stanične zgrade i dejstva topova u oklopne vozove, buknuli su prvi zapaljeni objekti, a onda i vagoni na tračnicama.

Razbijena je i posada oklopnog voza koji se nalazio na izlazu prema Visokom. Neprijateljski vojnici pokušali su da bježe iz vozova, rovova i bunkera u pravcu Lašve. Lomljen je otpor i posljednjih grupa neprijatelja, a požar je zahvatao veliki broj vagona i manjih zgrada. (—)  Ispred Šeste NOU brigade, na lijevoj obali Bosne, oko 11 sati bježali su ostaci neprijatelja prema koritu Bosne. Njih su dočekale Prva i Četrvta četa Prvog bataljona, s desne obale snažnom vatrom. (—) Oko 12 sati počeo je prelaz bataljona Šeste brigade preko mosta na desnu obalu rijeke Bosne. Išli su u susret borcima Prvog bataljona koji su otišli iz sastava te brigade prije 99 dana. To je bio srdačan susret. (…) Most na Bosni i oko njega bio je krcat jedinicama Šeste krajiške brigade koje su odmah poslije prelaza na desnu obalu upućivane u Živalje. Pozadi njih, na željezničkoj stanici, gorjeli su još vagoni (…), ove borbe i žrtve nisu bile posljednje u konačnom oslobođenju Kaknja i njegove okoline. Odstupajući iz Sarajeva, poslije 5.aprila 1945. godine, neprijatelj je jedno vrijeme ponovo  držao uži dio kakanjskog područja na kom su ga konačno razbile jedinice Desete krajiške divizije“.  (Monografija Kaknja, grupa autora, Sarajevo 1987, str. 189-190).

*****

Jedna od najtežih borbi Petog bataljona Devete brigade i cijele Brigade bila je borba u naselju Doboj kod Kaknja, 29. i 30 . marta 1945. godine. 30. marta 1945. godine Peti bataljon je nastupao lijevom obalom rijeke Bosne preko brisanog prostora. Osim gomila stajskog đubriva drugih zaklona nije bilo od njemačkih rovova i flakova, iz kojih su virile pušćane i mitraljeske cijevi. U silovitom jurišu, zajedno sa borcima Drugog bataljana, a dijelom  i Trećeg, zauzeti su rovovi uz osjetne gubitke. Peti bataljon je izgubio nekoliko iskusnih boraca, među kojima i političkog komesara Druge čete Avdu Adilovića. Na Doboju su pali  Mirko i Neđo Popović, Savo Todorović, Đorđe Rakić, Hakija Karavdić… Tu je pala i četna bolničarka Zora Dragutinović koju je pokosio neprijateljski mitraljez. Ranjeno je nekoliko boraca među kojima je bio i Marko Kokoruš,  komandant Petog bataljona. Njega, Boru Ivetića – zamjenika komandira treće čete i malog, ali iskusnog, mitraljesca Rašida Alihodžića izvukla je i spasila grupa boraca na čelu kojih su bili komandiri Drago Šavija i Mitar Šućur. Iako osakaćen izbacivanjem iz stroja komandanta, komandira i još nekoliko iskusnih boraca, bataljon je nastavio sa napadima i jurišima. Poslije šestosatne borbe zauzet je Doboj i most na rijeci Bosni čime je omogućen prelaz brigadi i diviziji na desnu obalu Bosne.

Slovo o Miladinu Dragiću

Miladin Dragić je rođen 1903. godine u Kaknju, u ondašnjem selu Plandište. Još kao nejak i nedozreo mladić, zbog brojne porodice, morao je krenuti „trbuhom za kruhom“. Najprije je radio kao pilanski radnik, potom kao ložač u rudničkoj Termoelektrani u Kaknju od 1924. do 1926. godine kada ostaje bez posla. Poslije toga, devet godina je radio kao općinski službenik. 1939. godine odlazi na rad u zeničku Željezaru gdje je radio kao kranovođa. U Željezari se povezuje sa antifašistima Todorom Butinom i Melentom Bošnjakom. Po izbijanju ustanka na zeničkom i kakanjskom području trebao je poći u partizane, ali je dobio zadatak da ostane u Kaknju sve dok bude mogao kako bi i dalje slao obavještenja, oružje i materijale u Zenički partizanski odred. Početkom 1942. godine, pošto je saznao da bi mogao biti uhapšen, sa rođakom Vladom i sinom Jovom odlazi u Zenički partizanski odred. Poslije četničkog puča, maja mjeseca 1942. godine, Miladin Dragić odlazi sa grupom udarnih bataljona od kojih je augusta 1942. godine formirana Šesta istočnobosanska brigada u kojoj je vršio razne dužnosti. Kao njen intendant poginuo je oktobra 1944. godine kod Brusa, pod Kopaonikom, u Srbiji. Boreći se, ranjen je, a zatim ubijen na zvjerski način od strane četnika.

Stanislav Traup je 1942. godine organizovao prolazak partizana kroz jamu Orasi

Stanislav Traup je rođen 1915. godine u Kaknju gdje je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu. Kao fizički radnik radio je u Staroj jami. Zbog nježnog zdravlja i teških uslova rada, poslije godinu dana, kada je prebolio tifus, prešao je na službu u Poštu kao činovnik. Poslije okupacije zemlje 1941. godine pozvan je kao domobran na dvomjesečnu vježbu u Sarajevo. Kasnije kao vojnik, partizanima je, putem svoga brata Franje u Kaknju, slao oružje, municiju, sanitetski i ostali materijal. 6. maja 1942. godine Odred je trebao da napadne Kakanj. Zbog toga je Traup kao obavještavac upućen na nekoliko dana prije u Kakanj. Bez obzira na veliki broj neprijateljskih vojnika koji su bili stacionirani u Kaknju, Traup organizuje prolazak jednog dijela partizana kroz jamu Orasi i tako omogućava napad na neprijatelja sa leđa. Poslije uspješno završenog zadatka, trećeg maja uvečer pošao je nazad u Odred. U međuvremenu, dok se nalazio u Kaknju, u Odredu se desila četnička izdaja. Izdajnici-četnici znajući za autoritet kojeg je uživao Traup, i znajući za vezu kojom će se on vratiti, sačekali su ga u Subotinju i iz kukavičke zasjede  ubili. Život Stanislava Traupa ugasio se u osvit zore 5 . maja 1942. godine.

Rudijev put od Esena do Kaknja

Rudolf Rudi Mali je rođen 1912. godine u Esenu u Njemačkoj, poznatom rudarskom centru gdje mu je otac, porijeklom Slovenac iz Kamnika, došao u potrazi za poslom i kao rudar radio. Bile su to sudbonosne godine kada se pripremao i uskoro otpočeo Prvi svjetski rat u koji je ušao i Rudijev otac. Njegova majka sa djecom vraća se u Kamnik gdje dočekuje kraj rata i povratak supruga koji je bio u četverogodišnjem zarobljeništvu.  Opet su poslije toga uslijedila potucanja u borbi za posao. Tako je za porodicu Mali jedna usputna stanica bila Banja Luka u kojoj su se zadržali sedam godina. Godine 1936. Rudi je krenuo u Španiju, međutim, uhvaćen je na granici pa je morao odležati šest mjeseci u logoru u Francuskoj. Nakon toga bio je protjeran u Kamnik odakle su mu bili roditelji. Odatle je, međutim, morao ići za roditeljima jer su se u međuvremenu oni nastanili u Kaknju. Došavši u Kakanj Rudi je radio kao kovač u Staroj jami, a kasnije je bio ložač na lokomotivi u Novoj jami.

U Kaknju ga je 1941. godine zatekao rat. Bio je zatvaran, ali je, zahvaljujući sretnoj okolnosti da je imao rodni list ispisan na njemačkom jeziku, bio pušten na slobodu. Po izlasku iz zatvora pomagao je NOP zajedno sa svojom suprugom Danicom.

1942. godine uključuje se u Zenički partizanski odred. 4. maja 1942. godine mučki je ubijen od strane četnika jer je u tom periodu Odred zahvatila sramna četnička izdaja.

Historiografski zapis o Mehmedu Skopljaku

Mehmed Skopljak je rođen 1922. godine u Visokom. Nakon završene osnovne škole stupio je na izučavanje krojačkog zanata. Međutim, zbog nježnog zdravlja trogodišnje naukovanje je ostavilo  odraza na njegov krhki organizam. Zbog toga je napustio ovaj zanat i otišao u Kakanj da radi kod brata u trgovini. Bilo je to 1936. godine, a u Kaknju  je ostao do 1941. godine. 1941. godine odlazi u Sarajevu po nalogu antifašističkog pokreta  da radi takođe u bratovoj radnji. Ubrzo odlazi na područje   Konjica i Mostara gdje formira miliciju za koju od Talijana dobija oružja. Oružje je poslije proslijedio partizanskom odredu.

Aprila 1942. godine dok je boravio u Bjelimićima kod Konjica desila se izdaja milicije pa oružnici opkoljavaju kuću u kojoj se nalazio Mehmed Skopljak i njegovih 6 saboraca. Razvila se žestoka borba, neprijatelj pali kuću, pa su Mehmed Skopljak i saborci bili prisiljeni pokušati proboj. Tom prilikom oružnici Mehmeda Skopljaka hvataju živog i odmah ga ubijaju.

Historiografski zapis o Melenti Bošnjaku

Melenta Bošnjak je rođen 1911. godine u selu Bosna, općina Kakanj. Osnovnu školu je završio u Bilješevu, radio je u Rudniku Kakanj, prvo na Separaciji, a zatim u Staroj jami. U Kaknju  je ostao do rudarske katastrofe 1934. godine kada prelazi na rad u Željezaru Zenica.  Po dolasku NDH aktivno je radio na organizovanju ustanka. Poslije otpuštanja iz Željezare, sredinom 1941. godine, odlazi u svoje rodno selo Bosna, ali ubrzo biva uhapšen od strane ustaških vlasti. Zahvaljujući poznanstvu sa jednim ustašom bio je pušten. Bošnjak nastavlja sa pripremama za ustanak,  prvo na terenu Viduše, Saranovića i drugih sela u okolini Modrinja, a zatim prelazi na teren Ponihova i Dračića, početkom jeseni 1941. godine. Učesnik je prvih borbi na Sebinju, Perinom Hanu i Dračiću. Jedan je od prvih komandira partizanskih četa na kakanjskom području. U Zeničkom partizanskom odredu ostaje do četničkog puča maja 1942. godine. Polovinom maja 1942. godine stupa u grupu udarnih bataljona od kojih se u  augustu iste godine formirala Šesta istočnobosanska brigada. U ovoj Brigadi biva postavljen za komandira čete. Krajem 1942. godine postavljen je  za zamjenika komandanta bataljona. U borbama se isticao kao primjeran borac. Poginuo je u borbi na Milićima kod Vlasenice marta 1943. godine.

17. jula 1943. godine formiran je VFPO u čijim redovima se borio i veliki broj Kakanjaca

Visočko-fojnički partizanski odred (VFPO) je  formiran  17. jula 1943. godine u selu Han-Ivnica kod Kreševa. Odred je od formiranja bio sastavljen od boraca  iz Sarajeva, Visokog, Kaknja, Vareša, Breze, Fojnice, Busovače, Ilijaša, Kiseljaka, Hadžića i Ilidže. Formiran je poslije V neprijateljske ofanzive i dolaska na teren Visoko – Fojnica – Kreševo Pete narodnooslobodilačke udarne divizije. Prva sjednica štaba Odreda i njegovo konstituisanje bilo je u Kreševu. Štab su sačinjavali : Milorad Novosel – komandant odreda, Aza Koluder – komesar, Danilo Štaka – zamjenik komesara, Akif Saletović – intendant i Edo Amrozić – obavještajni oficir Odreda. Odmah poslije sjednice štaba počele su borbene aktivnosti u cilju izvršenja postavljenih zadataka. Za nekoliko dana Odred je izvršio više uspješnih akcija kao što je razbijanje njemačke patrole u Goduši, kojom prilikom su ubijena 4 njemačka vojnika, jedan je zarobljen; razoružanje domobrana u Blažuju, tom prilikom je zarobljeno 35 domobrana, zaplijenjena su 4 puškomitraljeza, 4 sanduka municije i 30 pušaka. Odred je učestvovao i u akciji paljenja neprijateljskih aviona u Rajlovcu. U ljeto 1944. godine Odred je uništio preko 10 vozova sa 200 vagona, preko 100 kamiona i drugih motornih vozila. Na prugama Sarajevo- Lašva i Sarajevo-Konjic Odred je stalno ometao saobraćaj, rušio manje mostove i propuste i izvršio preko 50 prekida saobraćaja. Pored toga vodio je i često borbe sa posadama neprijateljskih garnizona u Kiseljaku, Busovači, Lašvi, Kaknju i Visokom.

Preko Visočko-fojničkog partizanskog odreda Vladimir Perić-Valter dolazio je u Vrhovni štab u Jajce.
Preko veza na terenu u Odred su se slivali podaci o saobraćaju, o neprijateljskim jedinicama, označavali su se ciljevi bombardovanja od strane partizanske i savezničke avijacije. Odred je rasformiran 24. decembra 1944. godine.

Historiografija je zabilježila i pogibiju Gliše Jankovića, komandanta Visočko-fojničkog partizanskog odreda: Februar 1944. godine. Zima, ali bez snijega. Mrkla noć, prst pred okom se ne vidi.Kolona partizana Visočko-fojničkog partizanskog odreda maršuje prema selu Bukva u blizini Kreševa. Znali su da se u blizini nalazi ustaška postaja, ali niko nije očekivao iznenađenje. Na čelu kolone, kao i obično, komandant Gliša Janković, mada je komandni kadar uvijek trebao ići pozadi jedinice. Ali Gliša se nije na to obazirao. Imao je običaj reći: “Drugovi, ne pogađa svaki metak” i obično se smiješio. Bezbroj bitaka je Gliša prošao i metak ga nije pogađao. Ali ta noć bila je kobna za neustrašivog komandanta. I dok je kolona kroz tminu polako nastupala bez ikakvog znaka odjeknuo je pucanj. Ustaški stražar opalio je samo jedan metak i to nasumice, ali i on je bio dovoljan da ugasi život hrabrom partizanskom komandantu. U visini sljepoočnice metak je probio njegovu kapu “titovku”. Gliša je rođen 1916. godine u Osijeku kod Ilidže. Već 1941. godine stupio je u NOB.
Isticao se velikim junaštvom pa je od vodnika u semizovačkoj četi Odreda “Zvijezda” ubrzo postao komandir Visočke čete, a zatim zamjenik komandira Četvrte čete Prvog bataljona Šeste istočnobosanske proleterske brigade. Od avgusta 1943. godine pa sve do pogibije Gliša Janković je bio na dužnosti komandira Visočko-fojničkog partizanskog odreda.
O Glišinim podvizima pričali su partizani i narod u krajevima gdje je njegova jedinica vodila bitke. Dugo se pamtio njegov podvig kada je uništio tenk prilikom juriša na ustaško uporište kod Han Pijeska, a zatim od ustaša oteo teški mitraljez i po njima osuo vatru nanijevši im teške gubitke. Bio je poznat po tome što je od neprijatelja otimao oružje i tako se njegova jedinica naoružavala.

Press Općine/Kaportal.ba