Tri decenije od smrti Sulejmana Karahasanovića: Predsjednik Općine koji je urbanizirao Kakanj

U mandatu ovog popularnog predsjednika rudari su prvi put u svojoj historiji u jednoj godini proizveli milion tona uglja, izgrađeno je desetak zgrada u glavnoj ulici, zatim sagrađena moderna osnovna škola i pošta, otvorena prva srednja škola-gimnazija, a 1961. grad je dobio i prve novine-„Glas rudara“.

Piše Raif Čehajić, publicist

Zbog deficitarnosti stručnjaka u raznim oblastima, a u rudarstvu pogotovo, u Kakanj su nakon Drugog svjetskog rata, najčešće dekretom pa i po partijskom zadatku, dolazili stučnjaci iz gotovo cijele tadašnje Jugoslavije. Mnogi su se u gradu zadržali samo nekoliko godina, a rijetko koji duže tako da u svom radu nisu ostvarili neke veće rezultate niti su ostavili nekog upečatljivijeg traga. Među rijetkim stručnjacima iz tog perioda koji se i danas pamti po stručnosti, ostvarenim rezultatima, menadžerskim sposobnostima, društvenosti pa i popularnosti među stanovništvom, Sulejman Karahasanović u kolektivnoj svijesti Kakanjaca zauzima posebno mjesto. Zašto? Jednostavno što je bio, pored znanja i stručnosti i čovjek- kako se obično kaže – iz naroda, veoma popularan kod stanovništva, potrošivši najveći dio radnog vijeka za dobrobit grada, općine i stanovništva.

sulejmankarahasanovic

Sulejman Karahasanović

Sulejman Karahasanović pripada poslijeratnoj generaciji istaknutih, više privrednika, a manje političara, koji su kao antifašisti učestvovali u Narodnooslobodilačkom ratu, a poslije oslobođenja (1945. godine) aktivno se uključili u obnovu ratom uništene države. Rođen u Zenici 1924. godine, u Kakanj kao mašinski tehničar dolazi iz Zeničkog sreza 1951. godine i to na mjesto upravnika rudničke Separacije. Menadžersko iskustvo sticano u radu u Rudniku dobro mu je poslužilo na dužnosti predsjednika Općine Kakanj, koju je vrlo uspješno obavljao od 1955. do 1962. godine, u vrijeme u kome je Kakanj u svom rastu i razvoju u progres grabio koracima od sedam milja. Za njegovog predsjedavanja općinom 1959. godine otvorena je prva srednja škola-gimnazija, a te godine rudari su prvi put u svojoj historiji u jednoj godini proizveli milion tona uglja. Istovremeno, u Kaknju su, pored ostalog, u glavnoj ulici sagrađene K i M zgrade, te je grad tako dobio moderne konture kakve mu i priliče i osnovu za dalju urbanizaciju u stilu tadašnje savremene arhitekture. U tim zgrada, između ostalog, otvorena je prva savremena apoteka, zatim banka, frizerski salon, moderne trgovine i kafe bar. Istovremeno, njegovom i zaslugom Adema Haračića sagrađena je i savremena osnovna škola „Ivo Lola Ribar“ (danas se zove „Hamdija Kreševljaković“) sa kabinetima i fiskulturnom salom, a 1961. nikla je i nova zgrada pošte u kojoj je montirana teklefonska centrala sa 200 priključaka. Te godine Rudnik i grad su dobili prve novine – „Glas rudara“.

Značajan doprinos Sulejman Karahasanović dao je i u razvoju sporta. Kao zaljubljenik u nogomet, još u Zenici igrao je u fudbalskom klubu ZSK, a dolaskom za rukovodioca Separacije u Kaknju kao iskusni nogometaš 1956. godine na Radničko-sportskim igrama predvodio je ekipu ovog rudničkog pogona (pod nazivom Fudbalski klub „Doboj“). Dosta je radio i u upravi FK „Rudar“ koji se u njegovom mandatu prvi put plasirao u Drugu ligu – Zapad tadašnje Jugoslavije, kada je igralište na Vardi dobilo travnatu podlogu. Pored izgradnje sportskih terena i prve fiskulturne sale u osnovnoj školi, Kara, kako su ga Kakanjci od dragosti popularno zvali, podržao je inicijativu ljubitelja nogometa iz prigradskog naselja Doboj, te inicirao osnivanje i registraciju stalnog fudbalskog kluba „Mladost“, kojem je omogućio da od Rudnika dobije zemljište za izgradnju igrališta.

Nakon općine, svjestan da se nikada nisu cijenili podobni nego uspješni i djelima dokazani privrednici, te da nastupa doba znanja i nauke, upisuje se na redovni studij i završava Ekonomski faklutet u Sarajevu da bi se, nakon velike rudarske nesreće u jami „Orasi“, vratio u Rudnik za direktora, a potom je – zahvaljujući ostvarenim rezultatima u radu – imenovan za generalnog direktora Srednjobosanskih rudnika u Zenici. Bio je i direktor Cementare u izgradnji, nakon čega odlazi u Sarajevo u Samoupravnu interesnu zajednicu (što bi se danas reklo agenciju) za energetiku i rudarstvo, odakle je otišao u zasluženu penziju.

Za svoj predani i besprijekoran rad, u nizu najvećih državnih i društvenih priznanja, dobitnik je i nekoliko odlikovanja kojim ga je odlikovao Predsjednik Jugoslavije Tito, poput Medalje zasluga za narod, Medalje za hrabrost i Ordena za vojne zasluge, te Ordena Republike sa bronzanim vijencem.

Mada je posljednje godine života proveo u Sarajevu, često je navraćao u Kakanj ponosan što je u ovom gradu proveo najveći dio radnog vijeka i ostavio svoje potomke: kćerku Dinku, udatu Tepić, danas predsjednica UŽOK-a, sina Jasmina, koji je bio prvotimac u kakanjskom „Rudaru“ igrajući 1972. godine u ekipi protiv „Bora“ u kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu tadašnje Jugoslavije, te najmlađu kći Jasminu koja živi u Americi.

Umro je u Sarajevu 9. februara 1985. godine gdje je i sahranjen u Barama. Iza sebe ostavio je neizbrisiv trag u djelima, poput sagrađenih objekata. I danas mnogi Kakanjci Sulejmana Karahasanovića pamte kao poštenog, uspješnog i nadasve sposobnog i ambicioznog čovjeka, kakvih je u Kaknju bilo malo.

Raif Čehajić