Slike koje se sklapaju u cjelinu kako odrastamo, u stvari čine nas ljudima manje-više velikim ili malim po duši. Zajedno kao prvačići u nekakvim tvrdim cipelama i četvrtastom torbom, krenusmo u školu. Nas četvoro u Rošćevinu, pridružiše nam se još mnogi iz Polja, Vrtlišta, Čifića.

Godine su prošle, došle i prve ljubavi. Ispisane poruke na papirićima VOLIM TE, SAMO TI, ĆAO PIŠI! Kao pjesmica iz bukvara o Fifi ili iz muzičkog Zemljo moja. Štafete mladosti, Titovi pioniri, Titovim stazama revolucije. Prođosmo zajedno, Plavi most, željezničku prugu i osnovnu školu. Srednjoškolski dani praćeni smijehom, orošene obrve u ranim jutrima dok smo pješke prelazili Zli brijeg. Ase, Zlata, Asim (Jare) i ja.

Raziđosmo se nekako u tim odlascima u školu, jer smo bili različite smjene, ali ostade nam raskršće kod džamije i ponovno druženje. Nikad nas Jare uvrijedio nije, spreman da pomogne kad god je mogao. Iako ni njemu nije bilo lahko, kuća puna čeljadi, jedna plata, majka, otac. Valja sinove dići na noge. Živjeli su skromno, pošteno i domaćinski primali svakog gosta. Jare se samo smješkao kad smo ga zezali za jednu plavušu iz škole.

Ostade mi u sjećanju njegov stidljivi pogled i rumeno lice na spomen Esme.

– Ej, školski – rekoh mu. – Pa, priđi joj, reci nešto, ponudi žvaku. A on stidljivo odgovara: – Al’ ona puši… – Pa, evo, pozajmit ćemo cigaru od nekog, pa joj ponudi.

– Ma neee, moram kupiti kutiju, sramota je samo jednu da ponudim. A ubiće me babo ako pomisli da pušim.

– Nema veze, pozvat ću ja nju na malom odmoru kao da je nešto pitam, a ti k'o fol priđi da meni nešto kažeš i tako ćete se upoznati,ostalo znaš i sam.

Klimnuo je glavom, a oči su zasjale nekim drugačijim sjajem. Uspio je Jare da osvoji srce Esme, na kratko, doduše, al’ slatko mu je bilo. Prođoše naše srednjoškolske brige.

Dođe rat. Kao da smo ga mi zvali, kao da smo zaslužili da nam ukradu mladost. Umjesto novih jakni, spremljenih indeksa, moji se drugovi okitiše težinom puške, municije i urezane bore između očiju krenuše, a da nisu ni znali GDJE i ZAŠTO?

Tužno je bilo vidjeti nerazvijene mladiće kako odlaze, bez osmijeha, sa nadom u očima. Sretoh Jareta dan prije nego će na ratište. Ispričali smo se na balvanima o tegobi koja nas stiže. Sliježe ramenima, govoreći mi kako neko mora i da brani naš prag. A mi smo mladi, jaki, pa nam valja od neprijatelja zaštiti sve.

– A Esma? – pitam ga onako u šali?

– Ako preživim sve ovo, vratit ću se da je pitam hoće li sad da mi bude djevojka. Znaš, volio bih se oženiti, pa da odselim i imam svoj dom i porodicu.

Poželim mu sreću na ratištu, ni sama ne znajući kako izgleda tamo negdje na toj borbenoj liniji. Mahnu mi rukom, osmijehnu se i žurnim korakom krenu prema kući. Više se nikad nismo vidjeli. Dumancem se proširi vijest da je Asim (Jare) poginuo. Kao krik propara nebom tuga. Dušmanska ruka uze mladost, ne pitajući ništa. Plakali smo svi. Žalili jedan život koji još nije ni počeo kako treba.

Teško je bol ispisati, ona se na licu najbolje čita. Stalno vraćam sliku, malog pjegavog dječaka u gumenim čizmama. Uzdahnem, pa mi misli stižu do njegovih riječi, kako će se oženiti i odseliti. Negdje ostade njegova želja. Moja sjećanja je makar pišu u ovoj priči.

Uspomena na Asima Gačića (Jare)