Damir Dado Čobo je rođen u Kaknju gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju u Kaknju je pohađao 2 godine a zatim srednje obrazovanje je nastavio u Mostaru na Koledžu Ujedinjenog Svijeta.

2013. godine je otišao na Bennington College gdje je diplomirao na odjseku za scenske umjetnosti sa fokusom na glumu i režiju. Trenutno je profesor dramske umjetnosti na Koledžu Ujedinjenog  Svijeta u Mostaru i član ansambla Mostarskog Teatra Mladih.

Tekst prenosimo u cjelosti bez ikakvih izmjena:

“Radeći na Off-Broadway predstavi u New Yorku “Velika ljubav” u razgovoru sa jednim od glumaca dobio sam savjet koji mi je u životu valj’o. Kaže, nema recepta za uspjeh, svi smo mi ovdje došli na svoj način i svojim putem. Za naš Kakanj i mnoge ljude ovdje se to nažalost i ne može reći. Ovdje stranka i čiko na vrhu stranke biraju put pojedincima. Od rata pa ovamo su uspjeli ljudi koji su bili podobni određenoj političkoj struji i upravo takvi ljudi nama danas kroje sudbinu. Svi znamo, ili se pravimo da ne znamo, činjenicu da su mnogi ljudi dužni strankama te ih iste drže u šaci i ucjenjuju kada dođe Dan D – izbori.

Često tako u razgovoru s ljudima čujem “nisam ti ja politički nastrojen”, a sama ta izjava je politički stav. Kao što to i Aristotel zagovara, ljudi su kako društvene tako i političke životinje i odbiti aktivno učestvovati u izgradnji, prije svega općine i svog grada, za mene je suludo. Upravo zato sam se pridružio Našoj stranci. Ne dugujem im ništa niti očekujem od iste da me zaposli. Posao imam a volju sam stekao odrastajući u gradu gdje se od rata pa do danas još uvijek vode iste rasprave, u kafanama i na našim TV ekranima. Za mene je neshvatljivo prodati svoj glas ali opet za neke ljude nužno. Žalosno je samo što taj glas ne vrijedi više od jednog zelenog cekera s kafom, kockom šećera i sokom na razrjeđivanje.

Ja sam umjetnik, glumac, redatelj, stvaralac. Moje oružje je priča koju dijelim sa svojom publikom i time pokušavam staviti ogledalo pred njih, pokazati im šta znači biti čovjek sa svim svojim manama i vrlinama. U jednoj od predstava koju trenutno igram u Mostarskom Teatru Mladih priču završavam rečenicom “Čovjek prije svega!” i upravo to je moje osnovno načelo danas. Neću se smiriti dokle god stranački kadrovi, koji su jedino podobni a najmanje stručni, budu vodili kulturne i umjetničke institucije. Smirit ću se onog dana kada teatar i pojedinci dobiju novce ali ne i ultimatum pri stvaranju umjetnosti i kulturnog sadržaja. Sreća pa smo mi umjetnici kroz satiru naučili sakriti pravo značenje neke priče pa to neki shvate a neki baš i ne.

Branko Češljić i Damir Dado Čobo

Volio bih da se kao društvo suočimo sami sa sobom i zapitamo do kad ćemo se grohotom smijati sadržaju koji nas je zarobio u nekom vremenu od kojeg svi bježimo a nikako da pobjegnemo. Pozorište je postalo jeftina hit komedija bez trunke izazova za ljudski um i preispitivanja društva u kojem živimo.

Bježimo od komunizma i tekovina koje smo stekli za vrijeme Jugoslavije. Na Tita smo kivni zbog mnogih stvari ali prije svega koristi se izraz diktator koji je glavni argument desničarskim političkim opcijama danas. Međutim ono što ja vidim u nacionalnim liderima jeste jeftina kopija Tita i onog što je on bio kako to i sami kažu. Čović, Izetbegović i Dodik. Zar su to stvarno ljudi kojima smo predali svoju sudbinu?

Molim vas, izađite i glasajte! Glasajte za nešto drugo, nešto drugačije od onog čime smo zarobljeni već 25 godina. Ne morate glasati za mene koji sam broj 25 na listi Naše stranke za Općinsko vijeće ali glasajte za Jasminu Neimarliju, Branka Češljića ili pak bilo koga drugog od mladih ljudi kojima moramo dozvoliti da aktivno učestvuju u izgradnji svoje budućnosti.”