Vildana Selimbegović: Tito i(li) Alija

U petak je u Sarajevu umrla Melika Salihbeg Bosnawi koju ovdašnja politička javnost pamti kao Meliku Salihbegović, jednu od osuđenica u čuvenom Sarajevskom procesu iz 1983. godine. Mediji su, valjda i u nedostatku vijesti, listom bilježili da je ova bosanskohercegovačka književnica i intelektualka rođena u Sarajevu ističuću da je to bilo “u vrijeme vladavine Nezavisne države Hrvatske”, kako joj je karijera bila u usponu sve do 1978/79, kada je “velika preobrazba spoznajne naravi dovodi u konflikt sa tadašnjim vladajućim političkim i duhovnim sistemom u ex-Jugoslaviji, što će imati trajne i dalekosežne posljedice po njezin život i rad” i omaže završavali bilješkom da je nakon hapšenja u jesen 1983. otišla na petogodišnju robiju, a na uvjetnu slobodu puštena nakon 73 dana štrajka glađu. Nigdje ni retka o poeziji koju je pisala decenijama poslije i koju su oni rijetki koji su pratili njezin rad i hvalili talenat, opisivali u superlativima, nigdje ni slova o njezinim stavovima koji su – najblaže rečeno – redovito bili u koliziji s politikom koju je zagovarao, vodio i provodio najpoznatiji osuđenik Sarajevskog procesa Alija Izetbegović.

Pa, ipak, uopće nemam dilemu: ubrzo će neki SDA-ov junoša, u ime nove generacije Bošnjaka zatražiti da se makar trg, ulica i škola nazovu po Meliki. To što je i javno tvrdila kako joj upravo SDA otežava život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini niko neće ni pomenuti. Kome ba da se oni pravdaju! Jednostavnija je opcija ispisati romantiziranu biografiju i nakačiti tablu – ionako je evidentan manjak poznatih Bošnjakinja. Ako ćemo pravo, Melika je puno bolje rješenje od Mustafe Busuladžića, koji je ulicu dobio poodavno, a od prošle godine i djeca idu u školu koja nosi njegovo ime: Busuladžić je – u romantiziranoj bošnjačkoj verziji – nepravedno osuđen na smrt, antifašisti će reći da je strijeljan zbog saradnje s okupatorom, a ni jedni ni drugi nemaju dilema da je zagovarao antisemitske stavove i bio oduševljen ustašama. E sad, razliku između antifašista i novobošnjaka zorno ilustrira zagovornik progona Ulice maršala Tita iz Sarajeva: taj opskurni lik koji je shvatio da kampanja teče, samo njega nema, pa požurio da se dodvori i Dini Konakoviću i Mustafi Ceriću, zaigrao je na zicer tražeći da Tita zamijeni Alija! I tako smo konačno svi shvatili da postoji, mislim na vijećnika SDA, no ostalo je nejasno šta on ustvari hoće i protiv koga se bori.

Kad iskazuje radost što je škola dobila ime po Busuladžiću, slavodobitno kaže: “I bit će ih još! Zvat će se Omer Stupac, Halid Kajtaz, Mehmed ef. Handžić, Kasim ef. Dobrača”. Da li je moguće da takav kadar SDA ne zna da u ovom gradu već postoje ulice i Omera Stupca i Halida Kajtaza i Mehmeda Handžića i Kasima Dobrače? Ili ga ne zanima, ali hoće – kao i u slučaju Busuladžić – da ih (dodatno) zakuca školama? Koliko je, uostalom, krhko znanje ove novobošnjačke garniture SDA, govori i podatak da hladno trpa u isti koš i Stupca i Kajtaza i Handžića i Dobraču sa Busuladžićem: ovaj posljednji, čiju biografiju SAD nazivaju kontroverznom, nesporno je bio aktivan fašista i ustaša, dok su Dobrača i Handžić tvorci Sarajevske rezolucije koja je upozoravala na pogubnost ustaškog djelovanja prema muslimanima? Ako ih, pak, stavlja u isti koš zarad odnosa Titove Jugoslavije prema njima – Stupac i Kajtaz su strijeljani kao pripadnici mladomuslimanskog pokreta nakon Drugog svjetskog rata, Handžić je umro još u toku rata, a Dobrača je osuđen na 15 godina zatvora – onda zaista pričamo o pogubnoj ideološkoj potrebi novobošnjaštva da javno promovira ustašonostalgiju. Valjda kao posljednji čin borbe protiv svih onih što bivšu Jugoslaviju pamte po dobru – besplatnim i dobrim školama, organiziranom zdravstvu, fabrikama koje su radile i u kojima su radnici primali plaće, a da ne govorim da je u toj mrskoj državi Sarajevo imalo vode 24 sata dnevno. U prilog ovoj tezi svjedoči onaj dio napisa SDA-ovog vijećnika koji je zapravo i izazvao najburniju polemiku: “I Allaha mi, mi ćemo uraditi sve da preimenujemo Titovu ulicu! Neće glavna sarajevska ulica nositi ime tog zločinca, diktatora, vođe totalitarističko-komunističko-zločinačko-ateističkog sistema koji je zatirao svako sjeme muslimanskog, bošnjačkog intelekta. Zvat će se Alije Izetbegovića. I nikome se nećemo pravdati i prilagođavati. Ovo govorim u ime nove generacije Bošnjaka”.

Titu je – za razliku od Busuladžića – u Sarajevu ostala još samo ulica. I to prilično skraćena, no preživjela je. Dobrim dijelom zahvaljujući i tom istom Aliji, koji je dobio veliki gradski trg, a bilo je priče da će se po njemu zvati i aerodrom pa se umiješao visoki predstavnik (tada Peddy Ashdown). No, Alija ima i muzej i ima svoj memorijal u Krajini, konjičke trke koje su ove godine postale iznimno zanimljive nakon što se pojavila vijest da svoje grlo na startu želi i Fikret Abdić, da pokaže da može osvojiti Alijin memorijal. Pravo govoreći, i taj epilog – Fikretov konj na Alijinom memorijalu – poučna je priča o SDA, koja je i na slučaju Abdić pokazala koliko joj se mililo sve što su omrznuti komunisti osudili pa se poslije i Alija hvatao za glavu kada se Abdić dogovarao s četnicima. I zbog toga završio kao ratni zločinac u Hrvatskoj, a danas je opet načelnik Velike Kladuše i na čelu stranke s kojom SDA nikako da riješi vlastite odnose. Što je ustvari temeljni problem ove bošnjačke partije i njezine ideologije. Šta je danas vizija SDA? Kakvu Bosnu i Hercegovinu želi SDA?

Po svemu što se može vidjeti, pa i po novobošnjačkom izričaju, SDA bi da naš uzor na euroatlantskom putu bude Hrvatska i to u onom dijelu u kome se Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković utrkuju da smanje broj žrtava u Jasenovcu. Ako SDA misli svoju i novobošnjačku budućnost graditi sa onima što su naknadno odlučili da budu za dom spremni, vrijedi je podsjetiti da narod koji ne poznaje ni vlastitu prošlost, a onda i ne drži do nje, ima razloga da brine za svoju budućnost. U zemlji poput Bosne i Hercegovine to trostruko vrijedi. A što se Alije i Tita tiče, stvari su više no jasne: svi oni što bi da na račun Tita veličaju Aliju, neka se sjete Tuđmana. I konačno nauče (historijsku) lekciju.