Sjećanje na Rudolfa Rudog Čajaveca: Kakanjski sloj prašine i zaborava

Preimenovanje naziva ulica, trgova i obrazovnih ustanova možda je najodurniji primjer duboke ukorijenjenosti ideologije fašizma u našim lokalnim zajednicama. Iako dolazim iz grada kojeg odlikuju epiteti rudarskog, industrijskog, kraljevskog i slobodno mogu reći sportskog mjesta, on se jednako tako može ponositi svojom bogatom i slavnom antifašističkom prošlošću, što se danas, oko sedamdeset godina kasnije, ni po čemu ne bi dalo naslutiti. Kao što možete pretpostaviti, u pitanju je grad Kakanj. Od samog ulaza u gradsko jezgro pa sve do njegovog stapanja sa periferijom, naznake da su se ovdje odigrale izuzetno značajne bitke u kojima je naizgled gorostasni okupator polomio zube jednostavno više nisu žive. Mojim vršnjacima sigurno je vrlo malo poznato ime Rudolfa Rudog Čajaveca, avijatičara, pionira partizanskog vazduhoplovsta i narodog heroja, rođenog upravo u ovom gradu 01. aprila davne 1911. godine. Nakon završene gimnazije, uspješno upisuje studij prava. Sticanje titule doktora pravnih nauka na prestižnom Univerzitetu u Sorboni osujećeno mu je kapitulacijom Francuske, usljed čega se vraća u zemlju i povezuje sa Narodnoslobodilačkim pokretom, te pronalazi način da dostavlja municiju, sanitetski materijal i obavještenja na slobodnu teritoriju. Ubrzo stupa u kontakt sa Franjom Kluzom, pilotom, i aviomehaničarem Milutinom jazbecom, s ciljem prelijetanja na slobodnu teritoriju. To im i uspijeva maja ‘42. godine. Život je izgubio 04. jula iste godine kada u napadu na aerodrom Zalužani u blizini Banja Luke biva oboren i opkoljen. Da neprijatelju ne bi pao u ruke, izvršava samoubistvo. Kasnije je bio inspiracija za snimanje filma Partizanska eskadrila. Odlikovan je Spomenicom 1941, Ordenom narodnog heroja i Ordenom zasluga za narod prvog reda. I tako, uvaženi čitaoče, stižemo do same srži – za jednu takvu vertikalu u mom gradu mjesta već dugo nema. A bilo je, kako kažu, u “onom sistemu”. Osnovna škola koju je pohađao ponosno je nosila njegovo ime, a u njenom dvorištu svoje mjesto je našao model aviona Soko 522 kojim je poletio na put bez povratka.

No, onda su došle devedesete… Naime, zahvaljujući reinkarnatorima zloćudne fašističke ideologije, kojoj se naš heroj neustrašivo suprotstavio, ali i šutnji dobrog dijela građanstva, danas se spomen na njegovo ime stidljivo skriva u jednoj sporednoj gradskoj ulici. Sindrom masovne promjene nacionalno neprikladnih i neodgovarajućih naziva škola, ulica i trgova tih 90-tih zarazio je i moj mali grad, usljed čega je preimenovana i spomenuta Osnovna škola “Rudi Čajavec”. Učenici te iste škole danas nemaju mogućnost saznati nešto više o Rudolfu Čajavecu. Dobro je i ako njegovo prezime uopšte umiju pravilno izgovoriti. Njihovi učitelji i nastavnici neće naći za shodno da nakratko izađu izvan okvira nastavnog plana i programa, naročito predavači iz predmeta Historija/Istorija/Povijest, kako bi im ukazali na ljudsku veličinu koja je abecedu i tablicu množenja savladala upravo u toj istoj školi. Lekcije vezane za Drugi svjetski rat mnogo brže bi usvajali uz Rudija kao praktičnog uzora, a i predmet bi bio daleko zanimljiviji, barem u tom dijelu. Zbog istaknutog hendikepa, ta dječica nisu sposobna načiniti suštinsku razliku između fašizma i antifašizma, a samim tim ni uvidjeti posljedice takvog neznanja oličene u lutanju i sveopštoj ranjivosti.

I baš kada smo pomislili da obraz onih koji iskoristiše svojih pet minuta slave nakon, kako kažu, višedecenijskog “mraka” da se “poigraju” imenima ipak nije toliko bezvrijedan i ukaljan, desilo se devastiranje i na koncu otuđenje modela Rudijevog aviona, bez da je to ikoga od vladajućih dirnulo ili ne daj Bože potaklo na istragu. Po istom receptu uklonjen je i nekadašnji naziv Osnovne škole “Ivo Lola Ribar” u samom centru grada, naziv glavne gradske, te mnogih drugih ulica. Gradski trg nazvaše po stranom državljaninu. Rudi može čekati. Čeka punih dvadeset i dvije. Ime mu prekriva sloj debele prašine. Valjda je to u njihovim glavama nekako podrazumijevajuće, jer kada već izostane poštovanje spram čovjeka rođenog u ovom mjestu, kako će ga tek biti za istaknute pojedince “sa strane”. Nažalost, ništa bolja situacija nije ni u susjednim niti ostalim gradovima ove naše zemlje. Razlike se svode tek na to koja od dominantne tri etnije ima homogenu prevlast na određenom području, od čega onda neposreno zavisi i to koja ćete imena tamo moći susresti. Karakteri su im svima manje-više isti. Lepeza široka. Od koljača do huškača. Tek poneke nijanse izvire i povuku mršavu crtu da načine “razliku”. Glasa razuma u ime druge strane skoro da i nema, a ni protivljenje nije Bog zna kakvo.

Indikativno je to da nas predstavnici onih interesnih grupacija i otuđenih centara moći kojima bi pozavidjeli čak Rudolf Hess (komandant Aušvica) ili Vjekoslav Maks Luburić (upravnik Jasenovca), a čiji su preci mahom svoje istinsko opredjeljenje i pravo lice dokazivali u redovima zloglasnih i krvoločnih domaćih izdajnika, nastoje uvjeriti kako su tobože ponosni na žrtvu i doprinos antifašista, te da su voljni zaštititi i očuvati antifašizam kao tekovinu i vrijednost. Svjesno relativiziranje pojma agresora (okupatora) i žrtve od strane neofašističkih organizacija nikada nije bilo očiglednije, a podsjećanje na hrabru antifašističku borbu nikad bljeđe. Stoga nisam siguran da li će moja djeca u školskim klupama uopšte moći čuti nešto o tome ko su bili Rudi Čajavec, Rudi Mali, Melenta Bošnjak, Fadil Dogdibegović Dikan i ostali mnogobrojni pripadnici kakanjskog pokreta otpora, ali savršeno dobro znam da neće preći preko kućnog praga lišeni sposobnosti razlikovanja dobra i zla, antifašiste i onog drugog, te kritičkog ophođenja prema ličnostima koje je prošlost zapamtila isključivo po jamama, logorima, spalionicama i nepreglednim poljima ljudskih skeleta!

“Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,

Ja nisam vaš, moji su dobili ‘45.,

Nisam vaš od glave do pete, nisam vaš cijelim tijelom,

Vrijeme da se ljudi sjete da je crno crno, a bijelo bijelo.

Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,

I s… vam se na nijanse, znam ko je pred zid vodio đake,

Nisu sotone punili vagone, već nečiji djedovi i bake.

Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,

Nisam vaš maneken prijatelj, nisam vaš cijelim bićem,

Tako ću učit svoje dijete da se takvom ološu ne miče!

Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,

Ja nisam vaš, i tako ću i učiti i svoje dijete.”