Šest ideja za popravak svijeta

pokit_8e8a773dbf9524b9c37c127d50ec4d26Bill Clinton nedavno je obznanio podsticajan prijedlog, pet ideja za popravak svijeta. Uvidjevši šta se dešava s planetom i kolišno nam je vremena ostalo, Clinton predlaže tehnologiju, zelenu energiju, zdravlje za sve, jednakost i pravdu, kao ideje oko kojih bi se valjalo potruditi i ujediniti. Uz dužno poštovanje prema bivšem američkom predsjedniku, i uz neizmjerni respekt spram nakane da se na ovaj način razglaba o savremenom svijetu, skromno primjećujemo da su navedene ideje nedovoljne, ili bar nedovoljno efikasne, pa proglašavamo nove, ali ovaj put prave, djelotvorne prijedloge.

Dakle, evo kako popraviti svijet:

Pod jedan, ukinuti patriotizam. Kao prvo, domovina je apstraktna kategorija, a pošto smo sigurni da, negdje duboko u sebi, ne volite minimalističko, kubističko, linearno i svako drugo apstraktno slikarstvo, šta se onda koji klinac razbacujete s tom ljubavi prema apstrakciji zvanoj domovina, otadžbina, država, teritorija, nacija? Mi te pizdarije ne znamo voljeti bez kataklizmičkih kontraindikacija po okolinu i društveno-političke prilike. Ljubav prema sopstvenoj otadžbini automatski podrazumijeva ekstremnu neljubav prema svim tuđim domovinama. Čim se neko počne busati kako voli svoju zemlju, znajte da ćete uskoro imati situaciju. Što bi moja (tvoja, vaša, naša…) domovina bila preča od drugih, tuđih apstrakcija?

Kao drugo, domovina je obični glupi prostor za obitavanje. Je li stvarno mislite da ne biste voljeli Švicarsku, Kamerun, Srbiju ili Albaniju, samo da je ona uvažena tekućina bogata bjelančevinama, od koje ste nastali, štrcnula tamo, a ne ovdje? Kada bismo podjednako voljeli tuđe, kao i svoje, otpali bi patriotizam, nacionalizam i ostale džiberske radosti, što znači da bi nestalo 90 posto zala na ovoj planeti.

Pod dva, ukinuti ponos. Od svih glupih mana kojima se hvali čovječanstvo, ponos je u samom vrhu po intenzitetu gluposti. Šta znači biti ponosan na nekoga? Kad ste ponosni na sportske uspjehe svog djeteta, to obično podrazumijeva da je nečije drugo mladunče ljuto proplakalo. I vi to sad slavite.

A nenadjebiva glupost, glupost nad glupostima, to je ono kada smo ponosni na samog sebe. Zbog nečega. Kud ćeš gore od toga? Jedino na što bi normalan čovjek mogao biti ponosan je – uspješno eliminiranje ponosa iz svog psihološkog i vrednosnog sustava.

Pod tri, ukinuti takmičarski duh. Već čujemo prigovor – pa kako bi se odvijala svjetska prvenstva, ili na šta bi ličili fudbalski mečevi, ili gdje bi nestala tržišna utakmica, kada ne bi bilo takmičarskog duha. Kažete da ne bi bilo golova? Da, tačno je da su golovi aktuelno mjerilo pobjede, ali mi ovim proglasom ukidamo srž problema, tu blesavu i nepotrebnu pobjedu, taj kulturološki i tehnološki višak jedne bolesne civilizacije. Ukidamo pobjedu zato što trijumf jednih obavezno znači poraz drugih, a poraz u našoj kulturi uvijek vuče nesreću, patnju, bol…  Kada pobijediš drugog, ti zapravo slaviš njegovu tugu, nepodnošljivu traumu, što je već pokazano na primjeru vašeg i tuđeg djeteta. Pogledajte, uostalom, šta se dešava kada jedna strana postigne taj nesretni gol. Pola ih je palo na koljena, čupa kose, nariče i proklinje sudbinu, a druga polovina slavi baš taj njihov očaj. I zar nam je to 21. vijek? Jesmo li dotle dobacili u evoluciji?

Pod četiri, proglasiti moratorij na pobjednički mentalitet. Ovaj četvrti logična je posljedica trećeg prijedloga. Ukinemo li takmičarski duh, nestaje i pobjednički mentalitet. To su dva drkadžijska patrijarhalna zla. Šta imaš pobjeđivati? Ako ti je već stalo do trijumfa, pobijedi hajvana u sebi. Biti bolji od jučerašnjeg sebe, tako glase neki istočnjački svjetonazori, to je jedino takmičenje i jedina pobjeda koja ima smisla. Respekt do neba za tu ideju. A ako vam je nezamisliv svijet bez boksa, ili bez K1, onog krvavog ubistva u kafezu pred razjarenom gomilom, da, dobro ste shvatili, s moratorijem na pobjednički mentalitet te bi blagodati civilizacije, nažalost, nestale. Jbg, izgleda da nema idealnih ideja.

Pod pet, ukinuti brzinu kao dominantni princip razvoja, postojanja i entertajmenta. Gdje vi, ustvari, žurite? Život nam prolazi u znaku brzine. Nisu nam dovoljni automobili koji idu 220 na sat, nego svaka nova generacija pomjera tu granicu, iako se na 150 svi raspadaju. Kompjuteri se smatraju zastarjelim, tj. sporim, kada u roku od pet sekundi ne mogu odgovoriti  na vaše naredbe. A mobiteli, koji su do jučer reagirali na glasovne komande, uskoro će raditi na pogled, a domalo iza toga, na misao. Samo u sebi kažeš “zovi djecu” i on je već pozvao dotične slučajeve.

Zbog brzine nastaju autoputevi. Naša domovina uvrštena je na listu najnesređenijih zemalja na svijetu između ostalog i zato što nema dovoljno kilometara autoputa. A govorimo o proljevu od izuma. On bezobzirno razara prirodu, uništava životinjske tranzite i staništa, zauvijek satire biljne entitete, mijenja strukture planina i tokove rijeka (doduše, za ovo nam ne treba baš autoput, imamo mi u tu svrhu nacionalne lidere)… Kuda god prođe magistrala sa šest traka, tu sve ostane uništeno. I ko smo mi da zauvijek presiječemo prolaz vukovima, medvjedima, srnama, lisicama? Koga smo pitali za dozvolu? Pri čemu ne mislimo na Vijeće ministara, urbanistički zavod i povjerenstvo za ekologiju, nego na neke više instance.

Pod šest, ukinuti Vijeće ministara, VSTV, VFBiH, VRS, WTF entitete, kao i sve parlamentarne podkomisije (Jeste li znali da postoji nešto što se zove Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma?), vijeća za međunarodnu saradnju i unapređenje iste. Služi li to ičemu? Ne služi? Pa ukidaj onda, bez njih će ovaj svijet biti radikalno bolji.