SDA, od jula 1995. do oktobra 2016.

Historija će lokalne izbore 2016. pamtiti samo po jednom rezultatu: onom iz Srebrenice. Izgubljena je. A Srebrenica je jedina općina u BiH koja vrijedi više nego deset drugih

Piše: Vildana Selimbegović, Oslobođenje

Ostavka Mladena Bosića, iznenađujući trijumf nezavisnih kandidata, nova partija na ljevici i reklo bi se pokazatelji oporavka stranaka ovog bloka, očekivani uspjeh koalicije SDA-SBB, dominacija HDZ-a BiH, Dodikova žetva referenduma… sve su to rezultati lokalnih izbora 2016. ali jedan će se najduže pamtiti: onaj iz Srebrenice. Pa iako će nova prebrojavanja tek danas uslijediti, iako se Ćamil Duraković još nada, a Mladen Grujičić već cijelu sedmicu nastoji popeglati orgijanje svojih pristalica u izbornoj noći, Srebrenica je izgubljena. A Srebrenica, po mom skromnom sudu, vrijedi više od deset drugih općina u Bosni i Hercegovini i jedina je općina za koju svako od nas, bez obzira na to odakle je i koliko voli svoj zavičaj, bez obzira čak i na količinu vlastitih rana iz posljednjeg rata, ima i pravo i obavezu reći da je najvažnija u ovoj zemlji.

Srebrenica je sjećanje. Srebrenica je i pamćenje. Srebrenica je čuvar dostojanstva. Ona je i spomenik istini. Srebrenica je mjesto u kome Bošnjaci i Srbi uprkos svemu žive zajedno, susreću se i poštuju jedni druge. Srebrenica je zato i ulaganje u zajedničku budućnost. Namjerno ne spominjem genocid, niti brojim mrtve, osakaćene i prognane. Ne želim zapravo ni pominjati rat. Hoću da govorim o miru i Bosni i Hercegovini na europskom putu. Baš zato pišem o Srebrenici: mjera života u Srebrenici je bosanskohercegovački ulog u vlastitu budućnost. I moj je Travnik s demokracijom ostao bez kina. No, kada bih mogla da biram, ni časa ne bih dvojila: ne samo da bih prioritetom svih prioriteta proglasila izgradnju kino-dvorane u Srebrenici već bih koliko sutra počela da pravim spisak filmova koji se moraju obezbijediti, za sve ukuse i za sve uzraste. Srebrenica mora živjeti da bi udahnula život ostatku BiH.

I to je moja filozofija. Jednostavna. No, tužna je istina da već duže od dvije decenije nakon Daytona u ovoj zemlji postoje snage koje po svaku cijenu žele pokazati da je treba pocijepati. Da je Bosna i Hercegovina dejtonska tvorevina obučena u luđačku košulju i da baš zato i traje ova patnja i agonija koja eto hoće dokazati da je ovdje život nezamisliv. Upravo je Srebrenica najvažniji kontraadut takvim tezama, sa svim svojim povratničkim mukama, nepreglednom bjelinom nišana i Memorijalnim centrom u Potočarima. Život u Srebrenici najjači je šamar Dodikovim referendumima. O(p)stanak Bošnjaka u Srebrenici bi zato i morao biti posebno važna stavka ne samo bošnjačkih već i svih probosanskih stranaka. Učinilo se – prije četiri godine, upravo u mjesecima koji su prethodili tadašnjim lokalnim izborima – da je taj minimum bosanskohercegovačkih interesa, taj nukleus na kome se može graditi zajednička budućnost prepoznat.

Četiri godine kasnije ispostavilo se zapravo da je angažman na životu u Srebrenici bio projekat koji je oficijelna politika sa Strankom demokratske akcije na čelu tek iskoristila, a nikako i shvatila i prepoznala. Da je drugačije, ne bi SDA mjesecima razmatrala hoće li uopće podržati Durakovića, niti bi kraj kampanje Srebrenica praktično dočekala u sarajevskom Holiday Innu, gdje su – vjerovali ili ne – lideri partija koje podržavaju zajedničkog kandidata prvi put saznali da bi ishod izbora mogao biti i nepovoljan?! Ne znam zaista koliko je istina da je na animiranju bošnjačkih glasača bio angažiran Naser Orić, naravno u režiji SDA: ako jeste, valjda će i jedna od naučenih lekcija ovogodišnjih izbora biti i broj onih koje je neko sa Orićevom hipotekom u stanju animirati. Ali i konačna potvrda kolika je potreba Srebreničana da se okrenu životu.

Znam da je najlakše biti general nakon bitke, no vrijedi se prisjetiti da je upravo Oslobođenje još od februara ove godine pisalo i upozoravalo na značaj Srebrenice kao najvažnije lokalne sredine za ove izbore. I Mostara, ali o tom drugi put. Prof. dr. Rešid Hafizović je u martu, sa stranica ove novine, apelirao na bošnjačke partije da se posvete izborima u Srebrenici. I p(r)ozvao SDA. Najjača bošnjačka partija vladala je ovom zemljom i u ratu i nakon njega, a nemali je broj puta svaki uspjeh i pomak Srebrenice upisala u vlastiti partijski kapital. Vrijeme je i da ovaj gubitak sebi fakturiše, ne zato što su ostale partije možda mogle i(li) trebale reagirati na vrijeme, već naprosto zato što je bjelodano jasno da je upravo SDA ove sezone u Srebrenici zakazala. Valjda je opet pogrešno kadrovirala.

U onoj nedjeljnoj izbornoj noći, dok su orgije trajale prizivajući najcrnja sjećanja, na mom je stolu u redakciji zazvonio telefon. Poziv je bio iz jednog sela u okolini Srebrenice. Glas, za koji je zbog količine drhtanja i uzbuđenja teško bilo odrediti je li muški ili ženski, pitao me je u više navrata – čujete li vi ovo? Čujete li šta nam pjevaju, šta nam govore? Gospođo, molim vas, zbog nas živih i zbog naših mrtvih, napišite da su nas izdali! SDA nas je izdala.

Nisam imala šta kazati. Pokušala sam umiriti čovjeka, a zapravo sam i sama strahovala od slutnji u šta se takva slavlja mogu pretvoriti. Srećom, Srebrenica je ovaj put izgubljena bez ljudskih žrtava.