Pet tačaka o Srebrenici

SREBRENICA 

20 godina kasnije  

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba 

Nikada ne trebamo prestati pisati i govoriti o Srebrenici. I vjerovatno nikada nećemo dostići dostojan nivo pijeteta koji žrtve zaslužuju.

Kad bi se zločin u Srebrenici mogao staviti u jednu rečenicu, ona bi mogla glasiti: bio je to zločin protiv čovječnosti, izvršen nad Bošnjacima. To je tako, i nikakva kasnija presuda ili Rezolucija to ne mogu osporiti. Presuda međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu da je genocid izvršen u Srebrenici, očigledno ni na što nije obavezala one u čije je ime zločin počinjen. Najbolji dokaz da ideja fašizacije živi jeste nedavna pobuna roditelja srpske djece u obdaništu protiv vaspitačice Lejle Avdić. Svi su, naime, potpisali peticiju da žena odjevena prema islamskim običajima ne može odgajati djecu, čak i tamošnji pravoslavni sveštenik. Religija, očigledno, neće donijeti kvalitet života Srebrenici. Pitanje cijene mira druga je stvar, a samo pamćenje donosi kakvu-takvu mogućnost da se zlo ne ponovi. Neka nova Guernica, vjerojatno, neće biti naslikana, ali je mi ne smijemo prestati pokušavati crtati.  

Sve dok Srbi ne priznaju da je zločin učinjen u njihovo ime, a međunarodna zajednica do kraja ne prizna svoje učešće u zločinu, na ovom prostoru neće biti sreće ni katarze.

Spisak onih koji su morali znati za masovni zločin u Srebrenici je dugačak, aPravda, vjerojatno nikada neće biti zadovoljena u onom smislu u kojem će baš svi koji su skrivili smrt više od osam tisuća ljudi biti odgovarajuće kažnjeni. Tekst Eda Vulliamyja i Florance Hartman u prošlonedjeljnomThe Observeru teško optužuje baš sve: SAD, Veliku Britaniju, specijalne izaslanike UN-a, holandski bataljon. No, sa zločinom ja uvijek tako da on prije ili kasnije krene boljeti onoga ko ga je počinio. U tom smislu, Srebrenica je srpska trauma. Ko je kasnije na redu, nije ni smisleno govoriti, ali o zločinu uvijek najistinitije govori onaj ko ga je počinio. Kad dođe dotle.

Holokaust nije ekskluzivni zločin protiv čovječnosti, odnos Međunarodne zajednice prema žrtvama još je uvijek ponižavajući. Nije sigurno da će Rezolucija UN-a to promijeniti.

Zabrana dolaska bivšem prevoditelju UN-a koji je preživio genocide, zarazliku od svojih oca, majke i brata, Hasanu Nuhanoviću, da dođe na Konferenciju o genocidu u Holandiji je, zapravo točna slika odnosa činovničkog aparata holokausta prema masovnim zločinima koji nisu zločin nad Jevrejima u 2. svjetskom ratu. Hasanov je, naime, “grijeh” to što je podnio tužbu protiv holandskog bataljona. Za koji se vežu optužbe da je osigurao kontingent goriva koji je VRS upotrijebila za odvoženje žrtava na mjesta masovne egzekucije. Da nije tragično, mogli smo se i smijati. Izgleda kao vic u kojem se Mujo zbog nedoličnog ponašanja udaljava iz koncentracionog logara, na neodređeno vrijeme. Bez šale, izvjesni Cameron Hudson iz Muzeja holokausta je rekao da je odluka o Hasanovom nedolasku bila teška. “Ali, kako bi saznali šta se desilo u Srebrenici, ostali učesnici moraju biti u mogućnosti da slobodno govore. To bi bilo teško u prisustvu nekoga ko je već pokrenuo pravni postupak ranije i može isto to učiniti u budućnosti”. Hudson, dakle, misli da bi istina o Srebrenici mogla biti validna, samo ukoliko Hasan Nuhanović ne tuži Holandiju. To je, naravno, besmisleno. Baš kao što je besmislena i presuda u kojoj stoji da Srbija nije direktno učestvovala u ratu u BiH. Upravo knjiga Hasana Nuhanovića to pobija na argumentiran način: on opisuje kako su granate u enklavu dolazile sa srbijanske strane Drine, kako su mitraljezi i ostalo naoružanje iz Srbije pucali po nezaštićenim kolonama civila koji su u Podrinju pokušavali sačuvati život. Bit će da Hasan nije trebao ni preživjeti, pa ga onda ne bi morali sprečavati da dođe na konferenciju, na kojoj se govori o smrti i njegovih najbližih. Ne treba napisati ništa osim – sramota.  

Točak povijesti se ne smije vratiti unatrag, bošnjački narod ne bi smio upasti u zamku mitologizacije nacionalnog bića preko srebreničkog stradanja.

Većina naroda na svijetu posjeduje mit o vlastitom istrebljenju iz kojeg se kontekstualizira nacionalni identitet. Jevreji, Škoti, Turci, Englezi, Srbi praktično svi, imaju svoj pogled na veliki historijski poraz koji kasnije koriste kao “narativ” mita o opstanku vlastitog naroda. Bošnjacima se ne bi smjelo dogoditi da Srebrenica postane ono što je Srbima postala reinterpretacija mita o Kosovu. Taj je narativ postao predtekst genocida, i odveo je Srbe u regresiju. Njihovo protivljenje priznanja zločina nije samo mržnja prema narodu koji je tu živio ili će živjeti pored njih, nego borba protiv modernosti. Bez obzira na sve, svijet se promijenio, i život u prošlosti, makar ona bila i romantično martirijska – nije nikakvo rješenje. Zanimljivo je da Velika Britanija, čiji su dužnosnici 1995. možda i najviše okrenuli glavu od Srebrenice, danas predlaže novu Rezoluciju. To je tako engleski, zar ne? Odavanje počasti žrtvama u Westminster Abbeyu, patronažnom mjestu anglofone kulture, je karakterističan obrat koji, obično, mogu napraviti samo veliki. Iako je suštinska ideja o tom obratu najmanje dvostruka. Ali, treba učiti od boljih od sebe, a ne od gorih.

Tragedija antičkih dimenzija ni u kojem slučaju nije smjela postati predmetom šverca i jedinim političkim kapitalom sadašnjeg bošnjačkog vodstva.

Obezglavljenost trenutačnog vodstva Bošnjaka ogleda se u nepostojanju bilo kakvog konzistentnog plana za rješenje problema u državi. Umjesto toga, oni su Srebrenicu prigrabili kao svoj (jedini!?) politički kapital, i ne žele svoj narod suočiti s realnim poteškoćama. A one su politička izluđenost naroda koji nema nikakvu ideju kako bi izašao iz traume, i koji većinom živi sveden na vjersku dimenziju od cjelokupnog duhovnog identiteta. U tom smislu, društvo iz najjače bošnjačke političke partije, umjesto da gradi evropski potencijal toga naroda, on ga uvijek zatvara u mali okvir, pogodujući tako situaciji okrenutoj protiv tog istog naroda. Dakle, Hrvati (od kojih većina ima hrvatski pasoš), praktično u već ušli u Evropsku uniju. Srbi će, pak, dobiti sve beneficije približavanje Srbije EU, tako da bi stvar mogla završiti najtragičnije po – Bošnjaka. U nekoj vrsti geta omeđenogdivljenjem Erdoganu i arapskoj “braći”, u osnovi sasvim neprimjerenom receptu za narod koji u osnovi pripada zapadnoevropskom antropološkom kontekstu.

Samo još kad bi to prepoznali evropski i ovdašnji činovnici. Onda bi se, 20 godina nakon Srebrenice, moglo početi živjeti. Ove dvije decenije dosad fizički jesu bile život, ali se u kvalitativnom smislu u njima dogodilo vrlo malo toga što daje vjeru u prosperitet.