Najstariji rudar u Kaknju: Umoran sam, ali nemam izbora

2179

Nermin Mašić iz Kaknja (BiH) već 30 godina svaki radni dan započinje pozdravom “Sretno” i silaskom u utrobu zemlje, sa alatom u rukama.

Konstantna opasnost, prašina, buka, eksplozije i urušavanja svakodnevica su jednog od najstarijih rudara u Kaknju koji garavim rukama jede svoj zarađeni hljeb za sedam kora.

“Jesam, umoran sam. Umoran sam, ali eto raditi se mora, nema mi druge. Sunce, pošto je ujutro mrak, uđemo maltene po mraku u jamu, sunce vidimo samo kad izađemo napolje. Čitavu smo smjenu u mraku, mrklom mraku”, priča  Mašić za portal dnevnick.com

Posao rudara jedan je od najrizičnijih poslova, svaka jama je sama po sebi opasna.

Svakodnevno su izloženi opasnosti od trovanja, eksplozija i požara.

“Vjerujte kad siđemo u jamu mi uopšte ne razmišljamo o tim opasnostima. Mada, one vrebaju sa svih strana, kad bi čovjek razmišljao o tome šta sve može biti dolje ne bi nikad ni sišao u tu jamu kaže Mašić.

On se sa suzama u očima prisjeća nedavne tragedije u jami Begići-Bištrani kada su četiri rudara poginula usred urušavanja kamena.

“Osjećao sam se vrlo teško, kao što se osjećam i dan danas. Prošlo je tri godine ali vrlo vrlo teško. Pa da čovjek ima igdje bolje i lakše vjerovatno bi otišao u tom momentu. Pošto imaš porodicu, imaš djecu, ženu za leđima, znači nema dalje nastavljam, a te psihičke traume i to čovjeku ostaje do kraja života, to se zaboraviti nikad ne može”,  potresno objašnjava Mašić.

Rudarstvo je kaže vrlo složena grana privrede u kojoj se teško dolazi do plate, a još teže do penzije. U zavisnosti od dimenzija jame u kojoj kopaju rudari nerijetko svoj posao obavljaju ležeći i klečeći što najbolje opisuje o kakvom zahtjevnom poslu je riječ.