Miljenko Jergović / Kakanj: Nesreća u Staroj jami, godine 1934.

U povodu knjige Aleksandra Konstantinovića, izdanje Narodne biblioteke Kakanj

Svakom je stanovniku tog malog i garavog bosanskog grada bila usađena strepnja od sirene za uzbunjivanje. Kada bi poslije onog rata njihova djeca dolazila u veliki grad na studije, u najbliže Sarajevo, u Beograd ili u Ljubljanu, na tada elitni studij metalurgije, dugo bi im trebalo da se naviknu na sirenu koja bi se probno začula tačno u podne, svakoga prvog u mjesecu. Ako bi se ikad i navikli, taj bi im jednolični zvuk – znak za prestanak uzbune – bio spomen na Kakanj, na onaj temeljni zavičajni strah, ali i na sve ono od čega su se spasili odlaskom na studije, preseljenjem u Sarajevo, odlaskom u svijet.

O trenutku kada se začuje sirena, pogotovo ako bi mu prethodio potmuli tutanj negdje pod nogama, kao dječak sam slušao od svojih starih. Od None i Noneta, koji su desetak godina živjeli u Kaknju, od barba Dragana, koji se u Kaknju rodio i završio prva tri razreda pučke škole, od kakanjske rodbine, brojne i vesele, uglavnom plavokose i plavooke – po rejcovskoj slovenskoj lozi – koja je uz rudnik provodila život, ali i u rudnik svakodnevno silazila, sudjelujući u toj životnoj lutriji koja im je, više i preče od ičega drugog, bila upisana kao osobni i kolektivni identitet. Svi oni su, koliko god strahovali od sirene, osjećali potrebu da nekako opišu i opričaju taj strašni trenutak, koji, koliko god od njega strepili, nisu svi oni ni doživjeli. Neki jesu, ali i oni koji nisu imali su neobjašnjivu potrebu da ga nekako iskažu. A odmah zatim i frustraciju, opet svima zajedničku, zbog nesposobnosti da to i učine. Nona i Nono su, svatko na svoj način, bili vrhunski pripovjedači, usmeni, ali i pismeni, i sve su, ili skoro sve, umjeli da iskažu. Oko neiskazivog se nisu previše mučili, o tome bi uglavnom šutjeli, ili bi odmahnuli rukom, te se nasmiješili – kako to čine ljudi koji su još uvijek dovoljno daleko od vlastitog kraja – jer nisu ni pisci, ni filozofi, ni propovjednici, ali ih je, pogotovo Nonu, grdno iznutra tralo što nije bila u stanju da dopriča priču o kakanjskoj sireni. Ona ju je za svoga kakanjskog vakta dvaput slušala.

Kakanj je početkom dvadesetog stoljeća bio selo, koje se nije ni zvalo Kakanj. To selo je prve urbane naznake stjecalo sa željezničkom stanicom i modernim rudnikom, koji je otvoren na samom početku dvadesetog stoljeća. Oko ulaza u jamu nastajala je prateća infrastruktura, a odmah zatim i prve kolonije – nizovi jednoobrazno projektiranih porodičnih katnica za stanovanje rudara, koji su, shvatio sam to u Poljskoj, oko Katowica, u Šleskoj ili u Galiciji, gdje bih se, krećući se za svojim knjigama najednom zatekao usred starih rudarskih naselja i u nekoj vrsti paralelnih zavičaja mojih kakanjskih rođaka – a zatim je, u godinama prije Velikog rata, uz kolonije nastao i cijeli jedan mali grad, koji za razliku od većine bosanskih gradova nije imao ni orijentalnu čaršiju, ni zapadnjački trg sa crkvom, ni austrougarske građanske višekatnice. Rudnik je tom prvobitnom Kaknju bio i trg, i crkva, i džamija, i čaršija; povod, razlog i smisao postojanja grada.

U ona vremena, početkom sedamdesetih, kada su me kao sasvim malog dječaka dovodili u Kakanj, bio je to grad od jedva pet tisuća stanovnika. Tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina bilo ih je, vjerojatno, i tri puta manje. Rudara je u to vrijeme, možda, bilo koliko i Kakanjaca. Samo je dio njih, nekad manji dio, živio u gradu i u kolonijama, dok ih je većina bila iz okolnih sela. Pravilo je bilo ovakvo: što je nečiji položaj u rudničkoj hijerarhiji niži, to mu je dom udaljeniji od rudnika. U kolonijama su živjeli zanatlije, električari, kovači, majstori kojekakvih rudničkih znanja, a ne obični nekvalificirani kopači. Oni su dolazili iz okoline grada. A oko Kaknja brojna su, gusto načičkana sela, čiji su stanovnici još od devetnaestog stoljeća živjeli jednom nogom u gradu, drugom nogom na selu. I na obje su strane bili na gubitku, kao huda, potpuno deklasirana sirotinja, koja nije imala nikakvih šansi da se izdigne i značajnije popravi svoj socijalni položaj. Najveći civilizacijski pomak, koji golema većina njih nikad neće doživjeti, a preturit će preko glave i nekoliko carstava, bit će prelaz od zemljanog kućnog poda do poda od drvenih dasaka. Prije otvaranja rudnika ljudi u tim selima živjeli su od stočarstva i od tradicijskog rudarenja. Ćumur im je često bio ispod oranice i bio je vredniji od onog što im je iz njihove zemlje nicalo.

Sve do Titove države znalo se da djeca rudara nemaju drugu perspektivu nego da budu rudari. Silazak u jamu bio je tradicija o kojoj se, kao što to s tradicijama već i biva, nije mnogo razmišljalo. U prosjeku se živjelo kratko. Muški bi umirali odmah poslije pedesete, od teškog rada i od istrošenosti. Ali, opet, i to je bilo bolje od onoga prije: kada je 1900. otvorena Stara jama – prvi veliki moderni kop – ti ljudi doživjeli su revolucionarni preobražaj. Nije se tek tako umiralo od gladi, a neke od bolesti postale su i izlječive. Oni toga nisu bili svjesni, ali od tog trenutka život bosanskih rudara počeo je sličiti životu rudara širom Europe, postali su s njima jedan rod.

Kada se 21. travnja 1934. u rano popodne, pred sam kraj smjene, začula sirena, i kada se u tišini i užasu sav živi Kakanj stuštio prema rudniku, jer je svatko dolje imao nekoga svog, bio je to trenutak u kojem se nadvoje polovio život svakoga Kakanjca pojedinačno. Događaj je to koji je neusporediv s bilo kojim drugim životnim iskustvom, pa čak ni s ratom. Osim što se rat razvuče pa traje četiri godine, a ovo je događaj od jednoga dana, u ratu, gledano iz kakanjske perspektive, gine se manje. Tog je dana u Staroj jami živote ostavilo 127 ljudi. Od onih koji su se nalazili na trećem, tada najnižem nivou, preživio je, i to nevjerojatnim slučajem, samo jedan rudar.

Vrijedi zamisliti koliko je to smrti po glavi stanovnika, koliko je to smrti na jedan mali, u se zatvoreni Kakanj, koji u tom času nema vezu ni s Bogom, ni s okolnim svijetom, i svu tu smrt u trenutku mora podnijeti sam. Pritom nije riječ samo o porodicama koje su ostale bez svojih očeva ili braće, niti o onim sljedećim, kojima su se braća i očevi sretnim slučajem živi vratili, nego o baš svakom tko je tad živio u Kaknju i ta mu se velika i strašna smrt zbila pod nogama i nad glavom. Svakome tko je čuo sirenu, topot nogu koje trče ka rudniku, te dugi muk i lelek koji su uslijedili i koji su zatim trajali nepodnošljivo dugo. Sve to je nezamislivo i u suštini neusporedivo iskustvo. Otud ta čudna potreba da se ono opiše i ta frustracija pred neopisivim.

Prije nekoliko mjeseci se u izdanju kakanjske Gradske biblioteke pojavila knjiga skromna po obimu, jedva joj je sto i dvadeset stranica, koja vjerojatno nikad neće doprijeti ni do jedne knjižare, a teško da će je i u bibliotekama biti. Autor je Aleksandar Konstantinović, a knjizi je naslov “Stara jame, rudarska katastrofa 1934.” i podnaslov “Sjećanja preživjelih rudara”. Radi se o nizu izrezaka iz sarajevskog Oslobođenja iz godine 1964, feljtona koji je izlazio povodom tridesetogodišnjice nesreće, što ih je jednoga dana još 2008. u biblioteku donio jedan lokalni entuzijast, čuvar zavičajnih sjećanja. U biblioteci su namislili da to objave kao knjigu, pa su iste godine od autorove udovice zatražili i dobili odobrenje, ali je iz nekog, možda i predvidljivog, razloga trebalo još deset godina da knjiga i izađe.
U nas nema povijesti, nema historije. Naši se ljudi plaše povijesti više nego zubara, više nego vakcine. Oni vole legende i mitološka domaštavanja i dopisivanja, vole novosmišljenu nacionalnu povijest u kojoj, naravno, nema mjesta za rudarske nesreće, pogotovu ako baš nema načina da se Dodik i Čović nekako za njih optuže ili ako u tim nesrećama ne postoji nacionalno predestinirana žrtva, nego se, eto, umiralo mimo plemenskog reda. O nesreći u Staroj jami 1934, kao ni o onoj sljedećoj, u jami Orasi iz 1965, u kojoj će umrijeti 128 rudara, kao ni o svim drugim kakanjskim i zeničkim rudarskim nesrećama ne postoje historiografske knjige, nema ni značajnijih publicističkih radova, ne postoji književnost na tu temu, nema nijednog igranog filma; samo poneki teško dostupni dokumentarni film i sjećanja na uništene kilometre filmske i televizijske vrpce na kojoj su, uglavnom, bila svjedočanstva o tome kako se jugoslavensko društvo nosilo s kakanjskim i zeničkim nesrećama.

I ta otužna priča o solidarnosti radnih ljudi i građana s postradalima i njihovim porodicama, a onda i s malenim i tužnim Kaknjem, tim njedrom svih nesreća! Naravno da je i to bila laž, projektirana politička laž komunizma, i naravno da bi onaj tko bi prije trideset godina ukazivao na tu laž završio linčovan od solidarnog naroda i osuđen od narodnog suda, kao što i danas postoji projektirana politička laž nacionalizma, i lažna solidarnost sa selima i gradovima koji su klani i zaklani u proteklom ratu, na koju nije zdravo ukazivati, e da ne bi završio linčovan od naroda koji se tobože solidarizira sa stradanjima zaklanih. Razlika je samo u tome što više nema narodnog suda, da sudi linčovanima.

Malena knjiga iz kakanjske Gradske biblioteke tu je da zamijeni jednu nepostojeću povijest. I ona to čini na ganutljiv način. Njezin autor Aleksandar Konstantinović zapravo je bio kakanjski apotekar. I naravno, čovjek sa strane. Ljudi sa strane najviše su dobra i učinili ovim mahalama i kasabama, jer su jedino oni imali stvarnu potrebu za sjećanjem. Konstantinović je, sjećajući se, obilazio preživjele svjedoke nesreće i njihova iskustva organizirao u niz epizoda novinskog feljtona, koji je, naravno, imao i vrlo snažnu političku i ideološku poruku. Rečeno je tako da iza svog tog kakanjskog rudarskog i rudničkog jada stoji izrabljivačka pohlepa austrougarskih “okupatora”, kao i nebriga kraljevinske jugoslavenske kapitalističke vlasti za život i sudbinu proletera. Prvo je u konstituciji kakanjskog rudnika, a drugo je dio trenutkog stanja koje je do nesreće dovelo. Danas, u socijalizmu, sve je bezbeli drukčije. Piše to dobri i dragi kakanjski apotekar u proljeće 1964, skoro tačno godinu dana prije nego što će se 7. lipnja 1965. dogoditi druga, još gora nesreća. I ne samo to, nego on kaže kako je danas, uza sve elemente osiguranja, nesreća iz 1934. praktično nemoguća.

Konstantinović, međutim, vrlo precizno opisuje sam događaj, ali i sve ono što je predstavljalo širi kontekst nesreće. Jadranska straža, organizacija jugoslavenskih patriota i kulturnih entuzijasta, pripremala je tih dana priredbu s kazališnom predstavom, muzičkim programom i plesom, koja je trebala biti veliki događaj za cijeli Kakanj, i koja se trebala održati popodne i navečer tog 21. travnja 1934. Bilo ih je koji su se s kolegama mijenjali za smjenu, pa su ujutro ušli u jamu, e da bi navečer stigli na zabavu.

Autor razgovara s preživjelima, svi su mu na raspolaganju, osim onoga jednog koji je na trećem nivou Stare jame preživio vlastitu smrt. On je nakon tog događaja pomalo sišao s uma, nema ga više među onima koji se sjećaju, kao da je pola njega umrlo, a ono šutljivije pola je živo.

Ljudi pričaju kako su uspijevali da izađu iz zamračene jame pune dima i otrovnih plinova, pričaju o
rudarskim konjima, o tome kako su se spašavali hvatajući konja za rep, i on bi ih izvukao van… Pričaju mirno i sabrano, kao što to obično i čine ljudi koji su preživjeli strašni događaj, a zajednica im nije pružila priliku da doživotno igraju ulogu žrtve. Kakva žrtva! Svaki od tih rudara, osim dvojice njih, onoga koji je sišao s uma i još jednog koji je već bio za penzije, vratio se u jamu, te je ne misleći o vlastitoj traumi radio sljedećih deset, dvadeset, trideset godina. I zapravo je dobro što je tako. Odričući im pravo da žive u ulozi žrtve, omogućili su im da ostanu normalni ljudi. Cinično bi bilo reći, ali to i nije sasvim krivo: odsustvo stvarne društvene solidarnosti sa žrtvama u slučaju preživjelih Konstantinovićevih rudara bilo je više nego ljekovito.

U vrijeme kada je kakanjski apotekar sastavljao svoj feljton nije bilo važno što su po vjeri i naciji bili rudari iz Stare jame, poginuli i preživjeli. Nije to bilo važno ni 1934, kada se nesreća dogodila. Ali i tada, kao i danas, imena su govorila sama od sebe. Struktura rudara djelom je odgovarala strukturi stanovništva u okolnim selima, naročito onim siromašnijim. Rudari su, dakle, bili Hrvati i katolici, te Bošnjaci i muslimani, uz rijetke Srbe, pravoslavne. Oko Kaknja jedva da je bilo pravoslavnih. Drugim, pak, dijelom rudari su, pogotovo stručniji među njima, bili kuferaši, Slovenci, Hrvati iz Hrvatske, Švabe… Jedan se tako zvao Ciril Jenko. Noćima nije mogao spavati, jer je znao da se u jami nakuplja metan, a nije znao što da učini. Uzalud je nadležnima prijavljivao stvar, uzalud se žalio na lošu opremu.

Emocionalno govoreći, što je za nas rudarska nesreća iz 1934? Nitko iz tog vremena nije više živ, i vjerojatno se ni među najstarijim Kakanjcima ne bi mogao naći netko tko se, makar i kao dijete, sjeća onoga što se događalo 21. travnja 1934. Malo su življa sjećanja na onu drugu nesreću od 7. lipnja 1965, ali i ona već pomalo cure i izmiču put grobnog zaborava. Nakon što protekne vrijeme i isteknu godine prosječnih ljudskih života nesreća iz jednoga vremena, koliko god ona stvarno velika bila, gubi na onoj radijacijskoj moći i snazi, pa samim tim više ne upravlja životima i načinu reagiranja živih. Tako je i s masovnim zločinima – o čemu pametniji među Europljanima razmišljaju tokom posljednjih godina, kako se približava vrijeme postmemorijskog iskustva Holokausta, dakle onog što dolazi nakon što živa sjećanja minu – ali nešto nakon svega, ipak, ostaje. U kulturnom, antropološkom, identitetskom, sociološkom smislu. Dobro društvo starije je od svakoga svog izravnog i živog iskustva, starije od svakoga život sjećanja. Živim se mogu nazvati ona sjećanja koja obuhvaćaju generacije svjedoka i njihovih doživljenih nasljednika, koji su svjedočanstva slušali. Dakle, živa su sjećanja generacija djeda (babe), oca (majke) i unuka. U tom smislu Holokaust će postmemorijski biti živ i prisutan kao iskustvo, dok god je unuka onih koji su u Holokaustu sudjelovali, kao žrtve, kao počinitelji ili kao nijemi promatrači. Tako je i s nesrećom u Staroj jami.

Ona je, ta nesreća, recimo živa u tom sjećanju na bližnje koji su imali potrebu da opišu ono što je neopisivo i koji su se po stotinu puta vraćali na priču o gradiću koji se plašio rudničke sirene. Kada bih od toga mogao napisati priču, roman, književni tekst koji bi uspješno kapsulirao to iskustvo i traumu što je iz njega proizlazila, događaj od 21. travnja 1934. ostao bi trajno zabilježen u kulturnom i u emocionalnom iskustvu. Važnost knjige objavljene u kakanjskoj Gradskoj biblioteci upravo je u tome što neznanom nekom pruža mogućnost da, možda, sačuva ono što bi inače bilo zauvijek zaboravljeno. Ili, što je od zaborava još i mnogo gore, pretočeno u mit i legendu.

Književnost se, za razliku od povijesti, katekad služi mitom i legendom. Ali, jednako kao i povijest, književnost je način da jedna kultura ostane izvan mita i legende. Književnost je istina o događaju.