Jasenko Korjenić: Kako je uspio turbofolk?

jaskorDok su na papiru pisali prijedloge za ime grupe, u to vrijeme nisu znali engleski, pa ni šta znači Partibrejkers. Ostalo je tako, nisu htjeli da bude ni Partibrejkersi, nego samo Partibrejkers. E, sad šta znači to? Čovjek koji govori istinu, čovjek protiv ustaljene šeme. Pjevali su o hipnotisanoj gomili, ustaljenoj šemi različitih varijacija, što diše među ljudima od postanka svijeta. U tim ludim osamdesetim godinama prošlog stoljeća, Beogradska metropola je imala kulturnu scenu kakve se ni London ne bi postidio. U godinama koje su dolazile i što će se dogoditi poslije, najkraće bi se moglo reći da su Beogradu jebali znanje. Devedesete su bila revolucija u svakom smislu.

Sumrak omladine i rokenrola

U vremenu sveprisutne tehnološke globalizacije koja je svijet preobratila naglavačke, i gdje su putem društvenih mreža dostupni svakojaki dojmovi i utisci sa svih krajeva zemljine planete, naletih prvo na status mlade beograđanke, pjevačici iz grupe Svi na pod, koja pripada savremenom beogradskom talasu alternativne muzičke scene koja piše da je Javni servis Srbije RTS i Studio B, donio odluku da poslije Nove godine ukine emisiju “Jelen Top 10″ u kojoj današnji mladi muzičari “voze” isti fol kao mladići iz osamdesetih koji su se zvali Partibrejkers. U poplavi novih talasa i savremenih žanrova to je bila jedna od rijetkih tv emisija na Balkanu koja je promovisala rokenrol. “Ukinuli ste nam autorska prava. Ukinuli ste nam pravo da nesmetano radimo ono što volimo. Sada nam ukidate emisiju koja se emituje u terminu za erotske filmove. Šta je sledeće na listi za ukidanje? Život?”

Možda zvuči patetično, ali djevojka govori istinu, djevojka protiv ustaljene šeme. Uostalom, to nije sve, piše još da je ovih dana prilično zauzeta i da radi u Osnovnoj školi “Stevan Sremac” u Beogradu, kao zamjena nastavnice muzičke kulture. Žali se da je muzički kabinet u očajnom stanju, a djeca k’o djeca totalno nezainteresovana, pogubljena, i dalje pjevaju “Višnjica rod rodila”. Slušaju narodnu muziku i hip-hop. Doživjela je da ju je učenik gađao košarkaškom loptom, ali to nije toliko ni strašno obzirom da su đaci spominjali Tuđmana i da su prvog dana skandirali “Kosovo je Srbija”. Na kraju je dodala još i to da njihova nastavnica muzičkog ima završen Fakultet muzičkih umjetnosti i ne zna da svira klavir.

Ništa od rečenog u statusima mlade umjetnice, nije strano u opusu današnjeg balkanskog društva. Pred kraj osamdesetih godina kada je hipnotisana gomila pala u ralje erupcije nacionalizma i kada se jugoslovensko društvo u krvi trgalo na komade, kada su se žive glave spašavale u rovovima, kada se bježalo preko granica bivših republika, bilo je jasno da društvo tone u kataklizmu, ali teško da je neko mogao očekivati kada puške i topovi postanu prošlost, da će Balkan zapasti nemilosrdna i neracionalna tranzicija, koja će balkansko društvo baciti u sferu jeftine i nižerazredne kulture življenja. Sve na čemu se radilo u onom sistemu palo je u vodu, građanstvo će preko noći bivati rasuto po bijelom svijetu, ili će ostavši na brdovitom Balkanu doživjeti dugogodišnji stendbaj, u kojem će zavladati pojave kao produkt kapitalizma i globalizacije.

Miloševićeva propaganda

Srpsko društvo, neopterećeno epitetom “nebeskog naroda” kojem pripada mlada umjetnica iz Beograda, kao i svako plemenito društvo koje nažalost u surovom svijetu uvijek biva manjina čiji glas biva zgažen, ozbiljno je shvatilo nadolazeću sumnjivu situaciju na Balkanu još 1989. kada je Slobodan Milošević održao govor na Gazimestanu i pozvao hipnotisanu gomilu na oružane sukobe. Pred rat u Bosni i Hercegovini pojedini članovi Partibrejkersa, EKV-a i Električnog orgazma ujedinili su se i stvorili ad hoc grupku “Rimtutituki”. U produciji Radija B92, promovisali su svoju jedinu pjesmu pod imenom “Slušaj ‘vamo” sa refrenom “Mir, brate, mir”. Promovisali su je tako što su svirali svoju pjesmu na jednom kamionu koji je se polako vozao kroz Beograd, dok su ih pojedini ljudi pratili. Jedan stih iz pjesme glasi: “Nećemo da pobijedi narodna muzika, više volim tebe mladu, nego pušku da mi dadu.”

Tadašnja vlast u SR Jugoslaviji na čelu sa predsjednikom Slobodanom Miloševićem, može se smatrati da je tih godina zacrtala temelje fenomena koji se danas naziva Turbofolk, koristivši narodnu muziku kao sredstvo propagande, smirujući loše vibracije teške privredne krize i galopirajuće inflacije. Pjesme poput “Ne može nam niko ništa” koju izvodi Mitar Mirić , govori o ljubavnom paru koji je preživio unatoč svim očekivanjima, i prkosno slavi izolirani međunarodni položaj Srbije, te apelira na opće raspoloženje srpskog naroda.

Tako su neki novi Partibrejkersi postali partikočničari masovne rokenrol kulture koju je socijalistička Jugoslavija uvažavala i podupirala kao paravan mladalačkog bratstva i jedinstva. U godinama tranzicije koje su dolazile Turbofolk će postati kapitalistička mašina za proizvodnju “narodnog veselja” koje će massmedijskim kanalima upakovano u raznovrsne šou emisije, dopirati i do najisturenijih mjesta na Balkanu u kojima stanovništvo posjeduje prijemnike, te će predstavljati kulturološku revoluciju, sve u korist profita, u kojoj je poražena i nadglasana građanska manjina čiji ukusi sežu daleko više od kičastih spotova sa  tv ekrana u kojima preovladavaju guzice i silikonske sise.

Umjetnost ne poznaje granice

Ipak, pojedini srpski konzervativni nacionalisti nisu priznavali turbofolk opisujući ga kao primjer nepoželjnih turskih elemenata koji su ostavština kulture Osmanskog carstva, i doživljavali su ga kao nešto što posjeduje snažnu islamsku i orijentalnu pozadinu, za njih taj muzički pravac nije mirisao evropski. S druge strane, Hrvati koji teže zapadnjačkom svjetonazoru, opirali su se toj vrsti umjetnosti. Grafiti poput “Isključite Cece, jer gore svijeće, Vukovar nikada zaboravljen biti neće” ispisivani su na zidovima hrvatskih gradova. Ceca je danas ikona turbo-folka i uvažavaju je širom Balkana, pa i u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini Bošnjaci pjevaju njene pjesme kao da ona nikada nije koketirala sa srpskim vojnim snagama.

Ratnih godina strani novinar prolazio je pored pijace na Markalama u opkoljenom Sarajevu, kod uličnog prodavača je zatekao kasete sa albumima Svetlane Ražnatović Cece i upitao ga: “Kako vi prodajete te kasete, a oni vas gađaju s brda?” Prodavač mu je lakonski odgovorio: “Umjetnost ne poznaje granice!” Danas, turbofolk zabavlja cijeli Balkan, preuzeo je ulogu masovne hipnoze koju je imao rokenrol u Jugoslaviji, ali priroda tih različitih kultoroških svjetova nije ista, jer su se razvijali u također potpuno drugačijim političkim okruženjima. U današnjoj balkanskoj tranziciji, suptilno je pogaženo od strane prostijeg i kičastog.

Kada je Amar Jašarspahić Gile, kakanjski pjevač narodne muzike iz Bosne i Hercegovine, pobijedio u šou takmičenju u Beogradu, te glasom skrenuo pažnju balkanske javnosti, Bosanci i Hercegovci su to shvatili kao pobjedu nad Srbijom, kad ih eto nisu mogli dobiti pred Međunarodnim sudom u Hagu. Bosanac slavi u po Beograda! Većinska bošnjačka vlast u Kaknju, političke partije koju je stvorio Alija Izetbegović, raširenih ruku je dočekala svog heroja, ljubila, slavila, organizovala koncert na kojem je prisustvovalo 40.000 hiljada ljudi, i dokazala da uistinu umjetnost ne poznaje granice. Heroj nosi pehar iz Beograda, iz krugova koje je podržavao i stvarao Slobodan Milošević, i kojeg je na sceni ljubila Svetlana Ražnatović Ceca koja je svojevremeno bila žena srpskog ratnog zločinca. Turbofolk kao umjetnost, ma kakva ona bila, uspio je baš zbog toga što umjetnost ne poznaje granice i što je zahvaljujući tranziciji potražnja bila skromnih građanskih i intelektualnih proporcija.

P.S. Tekst posvećujem prijatelju iz Kaknja, čovjeku koji govori istinu, čovjeku koji je protiv ustaljene šeme.  Iste večeri napisao je status na fejsbuku: “Žalosno je u šta se ovaj grad pretvorio. Grand, Hayat, teferič do teferiča. Nekad smo prepoznavali vrijednosti, divili se umjetnosti i uživali u njoj, a sad smo duboko ispod nule. Što bi rekao Balašević “Grad mi se suzio šireći se”. Ipak, nada još tinja.”

Jasenka možete pratiti na njegovom blogu jasenkokorjenic.wordpress.com