Mnogi naši književnici prenesu po koji historijski događaj iz jednog mjesta u drugo, te upravo na osnovu toga nastaju silne topografske greške u nacionalnoj historiji. Vranduk prozvaše Vratnikom, Doboj Doborom, Janjice Janjem, a Kakanj Kukanjem. Razlog tome je krivo tumačenje etimologije pojedinih riječi. Svoje objašnjenje o nastanku termina Kukanj – Kakanj, iznio je publicista Glasnika zemaljskog muzeja u Sarajevu, Dušan Popović 1885. godine.

“Počinjem sa znamenitim Sandaljevim [vojvoda Sandalj Hranić] gradom Kukanjem, koga istorici prosto iz neznanja prenesoše iz Podrinja, te ga smjestiše u gornju Bosnu – u malo i neznatno selo Kakanj! Ima tome više godina, kako mi slučajno dođe u ruke knjiga: “Srpsko – dalmatinski magazin” iz 1843. godine. U njemu fra Ivan Jukić u članku ‘Putovanje po Bosni’, u nahiji Zenica spominje i selo Kakanj. Tadašnji urednik ‘Magazina’, paroh Đorđe Nikolajević, stavi uz riječ Kakanj ovu notu: ‘Vidi povelju vojvode Sandalja u Kaknju pisanu 1423. godine’. (…) Pošto je Kakanj blizu Zenice, to sam odmah živo počeo raspitivati i istraživati da li u Kaknju ima kakovih ruševina i drugijeh starina. Ali ništa doznati ne mogoh, što bi priličilo Sandaljevom gradu Kukanju. Ali da čujemo šta veli o Kaknju pokojni Toma Kovačevič: ‘Znamenitija mesta ove nahije (zeničke) jesu: Kokanj (u povelji vojvode Sandalja iz 1423. godine zove se Kukanj), sada selo muhamedansko, a pre varoš…”. Ove Kovačevićeve riječi još jasnije nam svjedoče, šta je mislio Nikolajević, jer je Kovačević onu njegovu notu samo raširio i time upravo i razjasnio.

Obojica misle da je veliki vojvoda Sandalj 1423. godine izdao povelju u Kaknju, današnjem selu zeničkom, koje je vremenom i svoje ime izmjenilo, te mjesto Kukanj, danas se zove Kakanj. Historičar Vjekoslav Klaić je o Kaknju zapisao ovo: ‘Kakanj, maleno selo sa jednom džamijom na utoku Ribnice u Bosnu, na drumu sarjsko – brodskom, negda znamenito mjesto radi velikih sajmova. Vojvoda Sandalj izdao je 27. prosinca 1423. u Kukanju (Kakanju?) Dubrovčanom pismo, da je od nih primio neki novac (jaspre)’. Klajić je dakle naveo pogrešku, no ipak je uz ime Kakanj dometnuo znak pitanja, jer je njemu već bilo poznato, da ono mjesto Kukanj, u kojem je Sandalj izdao Dubrovčanima pismo, nije istovjetno sa Kaknjem. (…) Zeničko, sada visočko selo Kakanj deklinira se ovako: Kakanj, Kaknja, Kaknju itd, a grad Kukanj, u kome je često Sandalj boravio, ovako: Kukanj, Kukanja, Kukanju itd. To je i gramatička razlika između bosanskog sela Kaknja i Sandaljeva grada Kukanja. Pa onda gdje je taj Sandaljev grad Kukanj? To je mjesto u bivšoj pokrajini Podrinju, blizu današnje varoši Pljevalja. Raspitao sam i za deklinaciju istog grada i moj školski drug Jefto Džuković mi reče, da se u narodnom govoru deklinira isto onako: Kukanj, Kukanja, Kukanju. (…)

Dakle sada smo načisto sa Kukanjem, a čujmo šta god i o zeničkom selu Kaknju. Jukić piše: “Kakanj, kraj Bosne na drumu, sad selo tursko, niegda znatno miesto od sajmovah”, a u noti 20. veli i ovo: “Kraj puta ovdie je veliko tursko groblje, i dva nišana znatna; tkogod ovuda prodje, na jedan nišan baci se kamenom; govore, da je to sevap, jer je on pervi u Bosni uveo kamatu. Drugi nišan na pola je gotov; strugaju ga žene, koje neimaju mlieka, te ga piju u vodu, da mlieka dobiju”: O Kaknju piše i Toma Kovačević, dodajući još, da je Kakanj u staro doba bila varoš, dok nije tu poginuo nekakav Pašalija, pa da ljudi zbog toga oglobljeni bivaju, osiromašeni i rasele se. Narod priča da je Kakanj u staro doba bilo veliko selo kao varošica sa više dućana i hanova i da bi veliki pazar u njemu bivao. Jedan put se na pazaru zametne kavga, otimajući se o kantar i u toj kavzi pade mrtva glava. To će biti taj Pašaga, koga Kovačević spominje. Dočuvši za to vezir iz Travnika, odmah zabrani, da se više ikada ne smije u Kaknju držati pazar i još veći poreže na Kakanj porez, da se mrtva glava otkupi. Kazuju strani ljudi, da je najbogatijeg u Kaknju zapalo da plati 17 groša, što svijet ne mogavši taj grdni namet isplatiti – raseli se koje kuda. Ustanovili smo dakle gdje se nalazi Kakanj. Kod željezničke stanice Kakanj – Doboj, na lijevoj obali rijeke Bosne, nalazi se Dobujsko polje. Pošavši tim poljem prema Zenici dođe se na jedno mjesto na rijeci Bosni, koje se zove Skela, gdje se u čamcu preko Bosne prevozi. Od te Skele niz Bosnu za 10 minuta dođe se na mjesto, gdje je bila ćuprija, koju je, po narodnom predanju, spalio Eugen Savojski. Polje kod ove ćuprije zove se Panjaćuprište. Više ovog polja ima selo Karaula. Od Panjaćuprišta do Kaknja ima 15 minuta. Tude su bili stacionirani hanovi, a džamija još i danas stoji. Tude je i rijeka Ribnica, koja malo niče utiče u Bosnu. Od ovoga Kaknja pošavši malo gore, dođe se u selo pravi Kakanj, gdje su bili odžaci starinskih begova Delibašića i Alajbegovića (…)”