Branimir Muidža, direktor Tvornice cementa Kakanj – Ne postoje problemi, postoje samo izazovi

Kada su ga kao dijete, kasnije i kao studenta, pitali šta želi raditi u životu, pola u šali a pola u istini bi odgovarao: “Radiću ono šta mi se bude sviđalo, ne znam još konkretno šta je to, ali samo znam da ne želim imati nikakve veze sa cementom”.

– Međutim, evo me već 18 godina u cementnoj industriji. Prepun elana za posao koji radim i volim, prepun ideja kako unaprijediti poslovanje. Izuzetno sam motiviran na svojoj poziciji i kolegama sa kojima radim, koji su mi dali veliko povjerenje da vodim naše regionalno poslovanje, vjerujući da mogu ostvariti svoje želje, ambicije, planove i raditi nešto korisno, ostaviti pozitivan trag, da osim posla mogu i na dodatne načine doprinijeti napretku zajednice – počinje razgovor za eKapiju direktor Tvornice cementa Kakanj Branimir Muidža.

Njegova karijera je potvrda one teze da u životu ništa nije slučajno. Kako kaže, bio je predodređen da se bavi baš ovim poslom. Otac mu je nekoliko decenija bio finansijski direktor u cementari u Puli, a u njoj je radilo još nekoliko porodičnih poznanika i rodbine.

– Jako puno razgovora u kući se odnosilo na cement, na cementaru. Čak sam kao pionir, kadet i junior igrao nogomet u nogometnom klubu Cement.

Rođen je u Puli gdje je i živio do 26. godine. Odrastao je, kako kaže, u vrlo skladnoj četvoročlanoj porodici, što mu je omogućilo veoma sretno djetinjstvo i odrastanje. Završio je fakultet ekonomije i turizma Dr Mijo Mirković u Puli, Sveučilišta Rijeka, smjer finansije. Osim lijepih i pozitivnih momenata koje ga vezuju za period studija, sticanja novih znanja, prijatelja i dragocjenih iskustava, odvijao se i rat na našim prostorima, što je obilježilo sjećanja na taj period.

– Svaka mladalačka iluzija uglavnom nestane kada se čovjek otisne u svijet odraslih. Tada shvatimo da su izazovi sve veći, da se dječja bezbrižnost neće vratiti. Čovjek postane svjestan nekih svojih limita, da neće možda postati najbolji nogometaš na svijetu, da nisu baš svi ljudi sretni i slobodni, da ne vlada svugdje i uvijek mir i ljubav i da se dobro uvijek ne vraća dobrim. Ipak, i ta maštanja, iluzije, očekivanja su nešto lijepo i pozitivno koliko god da traju.

Tokom školovanja i studiranja sticao je praktična znanja u najvećim i najuspješnijim pulskim kompanijama iz različitih sektora – građevinska industrija, bankarstvo, brodogradnja…

– Samo nekoliko tjedana nakon završetka fakulteta pohađao sam predavanja i položio za ovlaštenog brokera, odnosno posrednika u trgovanju vrijednosnim papirima u Hrvatskoj, a radio sam taj posao četiri godine. Uz taj posao povremeno sam i honorarno surađivao sa najvećom novinskom kućom u Istri – Glasom Istre, gdje sam bio vanjski stručni suradnik, a bavio sam se i pisao o temama iz ekonomije i analizom domaćih i svjetskih burzi.

Nakon odsluženja redovnog vojnog roka, s obzirom na to da nije imao kontinuitet na prethodnom poslu i da se htio profesionalno usavršavati, usvojiti dragocjena iskustva rada u velikom, međunarodnom i vrlo organizovanom, jakom sistemu, prihvata ponudu Heilderberg Cementa i odlazi u Njemačku. To je, kako kaže, bila ključna odluka za dalju karijeru, ali i život.

– Imao sam priliku da kroz rad u više odjela steknem nova saznanja, naučim njemački jezik, testiram svoje kapacitete. Svi šefovi odjela su mi ponudili zaposlenje u njihovim odjelima, međutim, moji planovi su bili da se vratim u Pulu, a imao sam 3 opcije zaposlenja u Puli i Zagrebu. U tom periodu, 2000. godine, odvijao se proces privatizacije Tvornice cementa Kakanj, pa sam se nakon dužeg ubjeđivanja, ipak upustio u novu poslovnu i životnu avanturu i prihvatio da dođem u BiH na dvije godine, kako je prvobitno bilo zamišljeno.
Kako smo podigli cementaru u Kaknju

U godini privatizacije, kako nam objašnjava, cementara je bila jedan od najvećih gubitaša u BiH, sa problemima prašenja, neinvestranja radi ratnih godina, izostanka mlađih kadrova. Njemu su upravo sve te okolnosti predstavljale izazov i šansu da se nešto dobro i vidljivo unaprijedi. Ubrzo mu je ponuđena mogućnost da u 27. godini dobije dodatno međunarodno školovanje na svjetskim najpriznatijim univerzitetima (Harvard, Insead, Duke,) a uz to i napredovanje u odgovornostima i hijerarhiji. Tako u 28. godini postaje direktor, a potom i generalni direktor cementare Kakanj ali i poslovanja u regiji. Nije bilo pitanja da li će to prihvatiti.

– Toliko se toga nevjerovatnoga dogodilo u posljednjih 17 godina na poslovnom i privatnom planu. Danas sam izuzetno ponosan na sve šta smo uradili i ostvarili u posljednjih 15-ak godina. Stvorili smo puno novih vrijednosti, uradili puno projekata, gdje god se okrenete tu su projekti, zgrade, tuneli, mostovi, kuće, ceste, vijadukti, škole urađeni našim cementom i betonom. Pomogli smo lokalnoj zajednici, unaprijedili i proširili poslovanje i izvan granica BiH, educirali i zaposlili nove ljude, razvili nove djelatnosti, prvi u BiH uradili puno stvari, organizirali prve i svake godine najmasovnije posjećene Dane otvorenih vrata… Postali smo prepoznatljivi po kvaliteti i odgovornosti.

Nemoguće je a ne pitati šta je presudno da se postigne i održi takav uspjeh.

– Vjera u vlastite snage, principijelnost, upornost, odvažnost, iskrenost, zrnce sreće, beskompromisna neupitnost kvalitete proizvoda ili usluga koje proizvodite i prodajete, jer samo najbolji i najkvalitetniji sigurno opstaju na tržištu. Etika je itekako važna. Neke se stvari mogu naučiti, međutim ono ključno, ono nešto što određuje uspjeh ili imaš u svom DNK ili nemaš, ili si rođeni lider ili nisi. Najvažnije se osobnosti i sklonosti kreiraju u obiteljskom okruženju odgojem.

Kaže da se uspješni pojedinac budi svaki dan sa mišlju da želi napraviti nešto dobro, novo, bolje, drugačije, uspješnije i nikad na posao ne ide bezvoljan. Muidža daje i opis svih onih uspješnih privrednika u BiH.

– Imaju strast prema onome sto rade, hrabrost i odvažnost, etičnost, dosljednost, vjerodostojnost, veliku upornost, ponekad tvrdoglavost, a ponekad spremnost na kompromis. Bitna je socijalna inteligencija, želja za napredovanjem i unapređenjem svojih kvaliteta, ali i osnaživanje kolega, svjesnost okolnosti u kojima živimo i djelujemo, ponekih ograničenja ali i velikih šansi koje neće same doći na vrata, nego se moraju tražiti, kreirati i iskoristiti.

Da opet bira profesiju kojom bi se bavio, kaže da ništa ne bi mijenjao, “jedino bih usavršio još neke svjetske jezike kojima se i sada prilično dobro i aktivno služim”.

Šta još želi uraditi

Hobiji su mu se godinama mijenjali, zavisno od slobodnog vremena. Ali mu je porodica ipak najdraži “hobi” .
– Što se tiče nekih talenata, kao dječak primijetio sam da mogu doslovno sve sa loptom – nogometnom ili košarkaškom, pa sam se nadao velikoj nogometnoj karijeri. Nije baš zahvalno pričati o svojim talentima, jer svatko od nas ima jako puno talenta za nešto. Nadam se da ću neke talente tek otkriti.

Kaže da ima malo slobodnog vremena da uklopi sve ono što bi htio uraditi, posjetiti i doživjeti. Želja mu je da se posveti fizičkim aktivnostima odnosno sportu.

Vjernost, poštenje, etika, moral i obraz za njega nemaju cijenu. Ljubav, sloboda, sreća, mir i obitelj su apsolutne vrijednosti kojim se vodi svakodnevno. Kod kolega cijeni želju za usvajanjem znanja, glad za uspjehom, predanost radu, fleksibilnost, opredijeljenost ka timskom odnosno zajedničkom uspjehu, lojalnost i odličnu komunikaciju.

Kome se divi

– Volim putovati sa obitelji. Nije mi isti doživljaj Pariza ako idem na službeni put ili ako sam na turističkom putovanju sa obitelji. Svaka svjetska destinacija nudi nešto posebno. Karibi su bili savršen izbor za bračno putovanje, safari u Namibiji i doživljaj Afrike je nešto što treba vidjeti i doživjeti. Romantika, šarm i ljepota Pariza, Barcelone, Praga, impresivna posjeta postojbini Maya u Meksiku… Prije nekoliko dana sam prvi put posjetio Andaluziju i potpuno se oduševio ljepotama, poviješću i miksom kultura, uličnim procesijama i predivnim prizorima kakve nude Sevilla, Cordoba, Granada i fascinantna Alhambra, Ronda i ostala impresivna mjesta.

Ističe da stalno pomjera granice svojih ciljeva i ostvarenja, jer smatra da je to ispravan pristup. Vodi se time da treba živjeti pošteno i časno, pomagati drugima, uraditi nešto što ostaje iza nas, biti koristan.

– Sve što radim želim uraditi na najbolji mogući način i želim biti najbolji u tome šta radim. Moja supruga je svakako izvorište moje energije, sreće i snage, oslonac u svakom trenutku, a skladan brak mora se temeljiti na ljubavi i velikom povjerenju. U poslu najviše vjerujem svojim prosudbama i osjećaju koji me rijetko vara, pogotovo što nastojim sve objektivno sagledavati i realno prosuđivati na temelju činjenica.

Divi se onima koji znaju šta žele od života, koji uživaju u tome što rade, koji pošteno žive i rade od svog posla, podižu obitelj i pomažu drugima.

– Divim se svojim roditeljima, uistinu se divim svojoj supruzi, kćerki i svakoj novoj stvari i vještini koju je naučila i usvojila. Divim se znanstvenicima kao što je npr. Nikola Tesla koji je itekako ostavio traga na razvoj i kvalitetu življenja čovječanstva. Divim se onima koji opći i viši interes stavljaju iznad osobnog. Onima koji su najbolji u tome šta rade i pritom uživaju u tome.

Život je, kako je on to poentirao, prelijep da bismo ga protraćili na pogrešan način, da bismo propustili ono što uistinu želimo ili se okružili negativnim ljudima i vijestima.

– Treba se uvijek i principijelno držati svojih uvjerenja, sistema vrijednosti i etike koliko god to teško ponekad izgledalo. Godinama i rutinom dolazim do spoznaje da je potrebno isključiti puno emocija u poslu ali zadržati veliku strast i glad za uspjehom. Poneki pad ili nepotpuno ostvarenje cilja je ustvari samo izazov i prilika da se nešto nauči na putu do novog uspjeha. Nema dovoljno ambicioznog cilja koji se ne može ostvariti. A za ostvarenje ambicija i najviših ciljeva itekako je vrijedna spoznaja da su ljudi najveće bogatstvo i resurs svake kompanije. Umjesto riječi problem koristiti termin izazov.