Piše: Alen Zečević

Stephanus Ostoja rex Bosnæ cum uxore regina Kujava, u prijevodu, “Stjepan Ostoja, kralj Bosne, sa suprugom, kraljicom Kujavom“, riječi su iz povelje Stjepana Ostoje predatoj Dubrovčanima. One su prvi spomen imena kraljice Kujave, i govore da je suprugom bosanskog kralja postala prije 5. februara 1399. godine. Za razliku od Ostojine prve supruge, Vitače, koja nije bila iz roda “odabranih”,Kujavino plemićko porijeklo, o kojem je dobro upoznat bio i sam kralj, učinilo ju je dostojnom kraljičine krune. Pavle Radenović, njen bliski rođak i utjecajni bosanski knez, nije skrivao nezadovoljstvo ovim brakom, ali je računajući s interesom koji  bi mogao ostvariti vežući se za vladarsku porodicu, ipak, dao svoju saglasnost za njegovo zaključivanje.

Uz Ostoju, koji je 1398. godine po prvi put proglašen za kralja, nosila je Kujava čast bosanske kraljice sve do 1404. godine, kada je poslije zavjereničkog sastanka bosanske vlastele, održanom krajem mjeseca maja u Visokom, zajedno sa svojim suprugom svrgnuta s vlasti. Istoga mjeseca digao je Hrvoje Vukčić vojsku i došao pod kraljevski grad Bobovac, u kojem su se nalazili Ostoja i Kujava sa djecom. Pritisnut sa svih strana Ostoja se dao u bijeg na ugarsku stranu, ostavivši iza sebe nezaštićenima suprugu i djecu.

Jedan politički sukob, koji je u sjenu bacio sve druge događaje tog vremena, bila je borba za prijesto vođena između legalnog bosanskog kralja Tvrtka II i agilnog pretendenta Stjepana Ostoje. Ovaj drugi, našavši se u prostoru između želje ugarskog kralja Sigismunda da se kruni bosanskom krunom, i odlučnog Tvrtka II koji se svim silama nastojao održati na vlasti, prigrabio je za sebe najviše koristi. Želje su jedno a realnost drugo, shvatio je na koncu i sam Sigismund, koji se morao složiti s Ostojinim povratkom na bosanski tron 1409. godine. I dok se Bosnom širila vijest o “izmirenju ugarskog kralja s gospodom Bosne”, jedini kome ponos nije dozvoljavao da se pokori Sigismundu bio je Tvrtko II. Njemu su, posve usamljenom u takvom izboru, vrata kraljevskog dvora bila zatvorena. Tamo je bilo mjesta samo za jednog, Ostoju, i njegovu suprugu, novu bosansku kraljicu, Kujavu, koja se se po drugi put vratila na čelo bosanske države.
Rat dvoju kraljica

U Bosni tog doba, gdje su se prilike mijenjale svakim danom, neprikosnovena vladavina preko noći je mogla biti dovedena u pitanje. Kraj Ostojinog i Kujavinog braka ozvaničen je 1415. godine, neposredno poslije nasilne smrti Kujavinog rođaka Pavla Radenovića. Godinu dana kasnije, kada je umro Hrvoje Vukčić Hrvatinić, srce bosanskog kralja Ostoje pripalo je udovici i splitskoj vojvotkinji, Jeleni Nelipčić. Kruna bosanske kraljice, koja je čekala novu vlasnicu, postala je prva Jelenina želja. Njihov brak sklopljen je, vjerovatno, u ljeto 1416. godine. Premda se Ostoja vidno zanimao za pravo nasljedstva imovine i posjeda Jeleninog bivšeg supruga, ipak, ženidba sa Jelenom nije mu donijela nikakav značajniji uspjeh u tom smislu. Ostojin brak sa Jelenom Nepličić, treći u nizu, izazvao je oštro negodovanje i osudu njegova sina Stjepana Ostojića, razočaranog i povrijeđenog očevim postupkom odbacivanja svoje majke Kujave. Zbog toga su svi njegovi istupi u političkom životu bili usmjereni protiv  oca i njegovih pristalica, posebno njegove nove životne saputnice Jelene, koja je označena kao prvi cilj dugo pripremane Kujavine osvete. Povoljan trenutak za obračun sa Jelenom nastupio je septembra 1418. godine, kada je nakon samo dvije godine provedene u bračnoj zajednici sa Jelenom ovaj svijet napustio kralj Stjepan Ostoja. Njega je naslijedio sin Stjepan Ostojić, čije je ranije držanje i odnos prema kraljevskom paru, a posebno njegova ovisnost o majci, davalo aktuelnoj kraljici dovoljno razloga za strah i strepnju.

Sukob dviju vodećih žena, koje su smatrale da im podjednako pripada pravo na krunu, u Bosni je izazvao velike nemire. Ipak, u nedostatku snažnije podrške svi Jelenini napori ostali    su uzaludni, a njen život ostavljen na milost i nemilost suparnici žednoj krvi. Jedna dubrovačka vijest od 11. jula 1419. godine bilježi Jelenu »…bivšu kraljicu bosansku…«, koja je bila carceratam (zatvorena). Pobjednici nisu oklijevali u namjeri da se domognu ostavštine poražene. Februara iste godine, dakle nekoliko mjeseci prije ove vijesti, Stjepan Ostojić je u Dubrovniku tražio da mu se kuća i svi posjedi Hrvoja Vukčića predaju kao »kraljevska dobra«, tvrdeći da oni ni po kojem osnovu ne pripadaju Jeleni, kao Hrvojevoj udovici, nego njemu. Od tada, Jeleni  se gubi svaki trag. Njeno duže izbivanje iz političkog života Bosne može se objasniti pretpostavkom da je, najvjerovatnije, svo to vrijeme provela u zatočeništvu. Nešto kasnije, tačnije 1. marta 1423. godine, ponovo u jednoj dubrovačkoj vijesti, konačno je pristigla posljednja riječ o kraljičinoj sudbini. Njen sadržaj otkriva da je Jelena umrla godinu dana prije, i da je bila ubijena. Da je kraljica Kujava učinila sve kako bi ubrzala njenu smrt, nije teško zaključiti.

Brdo Vrana

Dolazeći s juga gradu Kaknju, pri samom ulasku u prostrano dobujsko polje, na oko par stotina metara udaljenosti od današnjih zidina Termoelektrane, prilaze ovom kraju budno čuva brdo koje se od starine naziva Vrana. Ko je i kada ovom gorostasu nadjenuo takvo ime ne zna se, ali se već pri prvom pogledu usmjerenom prema njemu iz ravnice kroz koju protječe rijeka Bosna, može jasno vidjeti zašto ga tako nazvaše. Široki obronci i strme padine prekrivene gustom šumom, okrenute sjeveru i jugu u simboličnom rasponu ptičijih krila, podsjećaju na zlokobnu vranu koja će, čini se, svakog časa da poleti u nebo.

Ali, ono zbog čega je ovo uzvišenje tako posebno jeste priča o rezidenciji bosanske kraljice Kujave koja je, govore stari ljudi, bila izgrađena na samome vrhu, gdje se i danas, navodno,ljudskom oku ukazuju ostaci tog drevnog zdanja. O njemu nam ne govore nikakvi pouzdani historijski podaci, sačuvani u vidu opipljivih listina povelja bosanskih vladara ili drugih pisanih tragova načinjenih u dvorskim kancelarijama. Cijeloj priči osnovu daje činjenica da se na jugozapadnom dijelu brda, u neposrednoj blizini platoa, danas nalazi naselje koje u korijenu svoga imena čuva uspomenu na ovu bosansku kraljicu – Kujavče. To nije slučajnost, reći će najstariji mještani sela, jer  se na jednoj od čajri, koja počinje iznad posljednjih kuća, krije tajni izlaz koji je kraljica koristila za bijeg u slučaju rata ili neke druge opasnosti. Drugi će, pak, otići korak dalje, tvrdeći da je na vrhu Vrane, u neka davna vremena, postojalo pristanište za brodove koji su se vezali za masivne livene halke. Zbog toga se, vele, livade s onu stranu Vrane zovu Zalađe (Za-lađe). Tu predaju, ipak, treba smjestiti u nešto bližu prošlost, kada je u srednjem vijeku, možda baš u doba kraljice Kujave, na Vrani bila gradina koja je nadzirala put iz pravca Donjeg Kaknja, preko dobujskog i kujavičko-papratničkog polja, te dalje prema južnom izlazu. Taj put podudarao se sa starom rismkom kaldrmisanom trasom koja je prolazila kroz naselje Vina, odnosno ulicu Vinski put, i išla dalje preko Banjevca u pravcu Visokog.

Ove zanimljive pripovijesti oduvijek su mi  privlačile pažnju, a moje zanimanje za brdo Vranu, koje svakog dana barem jednom dokučim pogledom, bivalo je sve većim. Tako i danas, pri svakom polasku u obilazak ovog brda, kao po nekom nepisanom pravilu, tragam u nadi da ću negdje, na nekom mjestu, slučajno, pronaći i najmanji trag koji bi potvrdio istinitost svih  tih divnih priča.